Izravan pokretač zamisli o nastanku dokumentarnog filma “Putin’s Playground” / “Putinovo hřiště” (2024), kako nam je pokazano u samom filmu, snimka je svečane priredbe za birane uzvanike u kojoj ruski predsjednik Vladimir Putin na pozornici vodi svojevrstan kviz geopolitičkog znanja s ruskim osnovnoškolcima, prikazujući se u izdanju srdačnog prijatelja djece, time i naroda, puka, odnosno predstavljajući se uopće simpatičnim čovjekom. Odgovoru jednog mališana o tomu dokle seže granica Rusije, odnosno Ruske Federacije, prikučuje vlastitu šalu: “Granice Rusije ne završavaju nigdje.”
Snimka se nalazi na službenom portalu predsjednika Rusije (kremlin.ru), obavještava nas autor filma “Putin’s Playground”, Poljak Konrad Szołajski, odmah postavljajući pitanje o tomu izražava li navodna šala Putinovo stvarno mišljenje, odnosno viziju o bezgranično velikoj Rusiji koje namjerava provesti u djelo. Dok Szołajski izgovara tu crnu misao, snimka Putina u blizu planu prelazi iz normalne brzine u usporeni pokret, prekrivena dramatično prijetećim glazbenim valom. No to ne traje dugo, tek dovoljno da se percipira, a već u sljedećem kadru Szołajski je posve činjenično jednostavan, informativan, pregledan i sažet, prikazujući grafički iscrtanu kartu srednjoistočne Europe i ukratko, uz ponešto animacije, iznoseći podatke o tomu dokle su sezale granice i izravan utjecaj Rusije, odnosno SSSR-a / Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika od kraja Drugoga svjetskog rata do 1989.-92., a gdje su oni sada. Sam Szołajski izvanprizorni je pripovjedač koji govori i komentira iz neskriveno osobnoga stajališta, no najneutralnijim tonom i izrazom kojim može, bez zanosa i čujnog retoričkog privlačenja i usmjeravanja.
Usporeni pokret nakratko će biti rabljen u još nekoliko navrata, no Szołajski će se pretežno držati temeljno jednostavnog izlaganja bez stilizacija, očuđenja, zastranica, prateći sebe i producenticu Małgorzatu Prociak, dok, poput istraživačkih novinara-reportera-putopisaca obilaze pet europskih zemalja i njihove glavne gradove nastojeći ispitati vode li Putin i Rusija tzv. hibridni propagandni rat u području koje je nekoć bilo dijelom SSSR-a ili je, iako formalno samostalno, bilo pod njegovim željeznim zagrljajem. Polazište je, dakako, domovina im Poljska u kojoj je velika afera prisluškivanja iz 2014. – riječima jednog sugovornika opisana kao “poljski Watergate, ali na višoj skali” – dovela do promjene vlade, od liberalne do desno-populističke, a unatoč velikom medijskom odjeku, u sljedećih osam godina, do vremena kad je Szołajski počeo snimati, nije bilo nijednog sudskog procesa vezanog uz taj skandal.
Dokumentarac u završnici ipak nudi osobit biser iz radionice Szołajskoga – lažni, uz pomoć umjetne inteligencije ostvaren video, u kojem se Vladimir Putin ispričava svijetu i Ukrajini, priznajući da je pogriješio, te daje ostavku…
Teza je da su ga izazvali Rusi, odnosno ruski agenti. Iz Poljske će se Szołajski i Prociak zaputiti u Češku, Bugarsku, Moldaviju i Latviju, gdje će u glavnim gradovima Pragu, Sofiji, Kišinjevu i Rigi, ali i u ponekim provincijskim područjima, razgovarati s političarima, dužnosnicima, uglednicima, novinarima, kako onima europske orijentacije, tako i onima izraženijeg nacionalističkog duha te onima koji, svjesno ili nesvjesno streme Rusiji, propitujući koliki je upliv ruske i Putinove politike, nadzemne i podzemne – širenjem dezinformacija i medijskim krivotvorenjem slike stvarnosti – na događaje u tim, a vjerojatno i u drugim državama srednjoistočne Europe.
Iako Szołajski cjelinu gradi u obličju neutralno informativnog istraživanja te se naizgledno hladnom objektivnošću ophodi i s ljudima koje susreće i intervjuira, njegova je teza o tomu da Rusija itekako uspješno rovari izvan svojih službenih granica, unaprijed izgrađena. Stoga svoje sugovornike, čije bismo izjave i svjedočanstva trebali usvojiti kao dokazni materijal, umješno i kompetentno koristi u svrhu potvrde svojih zaključaka. Tomu nemamo što prigovoriti, jer posve je jasno da je dokumentaristička objektivnost ionako iluzija, a hoće li autor to prikrivati ili pokazivati na ovaj ili onaj način, njegov je, zar ne, izbor. Određena je mana, međutim, u tomu što, iako uredan, kompaktan, pregledan, zaokružen, film ostavlja dojam pomalo ravnoga i suhoga djela odveć nalik dobroj televizijskoj reportaži, bez uporabe privlačnih čari filmskih stilizacijskih mogućnosti. Moguće, doduše, da u izvornom trajanju od 91 min “Putin’s Playground” diše raskošnije negoli u 52-minutnoj inačici (čak 39 min kraćoj!) prikazanoj na 7. AJB DOC-u, koji inzistira predstavljati filmove natjecateljskog programa u tom TV-formatu.
Dokumentarac u završnici ipak nudi osobit biser iz radionice Szołajskoga – lažni, uz pomoć umjetne inteligencije ostvaren video, u kojem se Vladimir Putin ispričava svijetu i Ukrajini, priznajući da je pogriješio, te daje ostavku, a svo svoje osobno bogatstvo donira za obnovu razorene Ukrajine. Prepričavši taj odsječak, ne vjerujemo da smo pokvarili mogući gledateljski užitak te dosjetke, jer riječ je o jednom od onih uradaka koji u ponovljenim gledanjima ne gube ni trun od prvog utiska.
