Riječanin Toni Jelenić, diplomirani pravnik, određenu je pozornost privukao već svojim prvim javno prikazanim kratkim filmom, trinaestminutnim amaterskim dokumentarnim “Martinom Torpedom” (Filmaktiv, 2021.) koji je snimio kao polaznik prve Nove škole dokumentarnog filma riječkog Filmaktiva, a koji je na 19. Liburnia Film Festivalu nagrađen kao najbolji regionalni film. U njemu je skicirao trenutačni život starijeg Riječanina Martina, beskućnika nastanjenog u ruševnoj betonskoj kućici do mora u zapuštenom prostoru lučice bivše tvornice Torpedo, u kojoj je nekoć bio zaposlen.
Sad student dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Jelenić na 22. LFF-u sudjeluje s dva kratka studentska dokumentarca, ponovno usmjerena na živopisne pojedince s rubova društva, okružene sklepotinama. “Brdo stvari” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2024.; 10 min) krokira radni dan blagoglagoljivog prodavača starih tranzistorskih i radijskih aparata te koječega drugoga na zagrebačkom sajmištu rabljene opreme Jakuševec, poznatijem kao Hrelić (naziv je zadržan iz 1960-ih i 1970-ih, vremena kada se sajam održavao u selu Hrelić, današnjem novozagrebačkom naselju Dugave), a “Hrvatska kuča” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2024.) usmjerava se na istržak iz života riječkog Kosovara Dritona, samca nastanjenog u improviziranoj, skromnoj kući na obroncima Rijeke. Dodajmo ovdje da se Jelenićevo zanimanje za marginalce očituje i u njegovu ovogodišnjem kratkom igranom filmu, dvadesetdvominutnim “Fantomima” kojima je i scenarist, uvelike osebujnoj i poprilično šarmantnoj, bajkovito tragikomično nadrealnoj zgodi o dvojici prijatelja – kao proizišlih iz imaginarija talijanskog neorealizma ili jugoslavenskog crnog talasa – skućenih u priručno skalupljenim nastambama-vagonima na zatvorenoj željezničkoj pruzi, ponovno negdje ponad Rijeke.
Dok je u tom proračunski očito vrlo skromnom igranom filmu Jelenić naveliko dao mašti na volju, kako u oblikovanju pripovijesti, tako i u filmskom izrazu, u navedenim dokumentarnim filmovima autorski se ponaša poprilično suzdržano i samozatajno, nastojeći, promatrački, kako se kaže, s nenametljive udaljenosti, odnosno iz razmjerne blizine, ali bez zadiranja u njihov prostor privatnosti, filmom uokviriti ono što nude i što u tom razdoblju jesu rečeni pojedinci. Posrijedi su jasno profilirane crtice što se doimaju neposrednim i brzo ostvarenim hvatanjem kratkih, ali tipičnih razdoblja bivstvovanja, iako ćemo iz razgovora s autorom doznati da je, primjerice, “Martina Torpeda” snimao otprilike pola godine te da je u montaži raspolagao obiljem audio i vizualnih zapisa koji su tematski zahvaćali mnogo šire od onoga što je izabrano za film uvelike minimalističkog poćuta. Dok bi to moglo iznenaditi, Jelenićeva opaska o tomu da “priče počnu same dolaziti” kada filmaš iziđe na ulicu s kamerom, skladno se stapa s dojmom viđenoga.
Jelenić, u širim, preglednim, više-manje statičnim kadrovima, opuštenim korakom, no bez viškova, tempom i taktom podudarno Dritonovoj smirenoj upornosti, bilježi epizodicu u kojoj ovaj, pomalo nespretno, ali uspješno, nabavlja novi hrvatski barjak koji će zavijoriti na njegovoj kući, budući da je sadašnji poderala bura.
Zamišljamo, dakle, romantičnu sliku filmaša koji je s kamerom u ruci zapješačio u neznane mu zakutke svoga okoliša ne bi li nabasao na nešto što će mu privući pozornost i učiniti mu se zanimljivim i za prikazivanje širem gledateljstvu. Crveno-bijelo-plavo obojeno zdanje u neposrednoj blizini Islamskog centra u Rijeci, džamije, osamljena skrpana prizemnica ispisana riječima odanosti domovini Hrvatskoj i njezinim simbolima, malo komu, a pogotovu takvom tragaču, ne bi zapela za oko. Saznajemo, doduše, u razgovoru vezanom za ovaj film, da je trobojna kućica smještena u Jelenićevu susjedstvu i da mu je odavno poznata. U njoj, “Hrvatskoj kuči”, kako piše na vanjskom zidu okrenutom ulici, živi Kosovar Driton Etemi, samac, koji se predstavlja kao hrvatski branitelj, a već u drugoj-trećoj rečenici za sebe kaže da je ustaša, ponosan na hrvatsko znakovlje i zastave istaknute ispred i na krovu slikovitog mu doma. Urešena drvenjara u određenom bi se kontekstu mogla držati artističkom instalacijom, iskazom kakvog angažiranog višemedijskog umjetnika, a tako obojena i parolaški ispisana baraka, kao i sveprisutna, gotovo napadna nazočnost crvene, bijele i plave u Dritonovu okruženju, mnogog bi filmofila mogla asocirati na stvaralaštvo Jean-Luca Godarda koji je nemalo svojih filmova scenografsko-kostimografski uređivao upravo u tom duhu.
Jelenić – redatelj, scenarist, snimatelj, majstor zvuka, montažer i producent – međutim, stilom ni najmanje ne priziva zakučasto-komunikativnu žustrinu niti ine karakteristike JLG-ova opusa, već jednostavno, u širim, preglednim, više-manje statičnim kadrovima, opuštenim korakom, no bez viškova, tempom i taktom podudarno Dritonovoj smirenoj upornosti, bilježi epizodicu u kojoj ovaj, pomalo nespretno, ali uspješno, nabavlja novi hrvatski barjak koji će zavijoriti na njegovoj kući, budući da je sadašnji poderala bura. Ne zauzimajući stav, ne istražujući, ne raščlanjujući, ne zalazeći pod površinu ni u prošlost, ne otkrivajući (nam) o protagonistu gotovo ništa, samo ga (naizgled) objektivno prateći. S prijateljskim zanimanjem, dobrodušno, pristojno srdačno, neuljezno. Bez dramatiziranja uhvativši i mjericu humora i mjericu tragike i mjericu duše. Približno onomu što je predstavio i u “Martinu Torpedu” i u “Brdu stvari”.
