Prava je rijetkost da neki autor u sklopu festivalskog natjecateljskog programa sudjeluje sa čak dva filma. Na 22. Liburnia Film Festivalu (27. – 31.8.) upravo je riječki autor Toni Jelenić dobio ovu čast. Prije tri godine naš sugovornik je LFF pohodio s vrlo zapaženim dokumentarcem “Martin Torpedo” (Filmaktiv, 2021.), a ove će opatijska publika moći pogledati njegove najnovije filmove: “Brdo stvari” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2024.) te “Hrvatska kuča” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2024.).
Oba kratkiša studentski su dokumentarci nastali za vrijeme autorovog MA studija dokumentarne režije na ADU-u: prvi film nas odvodi na živopisni Hrelić kod prodavača Pere, drugi u Tonijevo susjedstvo kod jednako upečatljivog Kosovara i ratnog veterana Dritona.
Dragi Toni, opet se družimo s tobom nakon “Martina Torpeda” prije evo, gotovo u dan, tri godine… Hoćeš li nas malo provesti svojim životno-autorskim putem u ovom razdoblju; ako se ne varam, u međuvremenu si upisao i ADU?
“‘Martin Torpedo’ je bio prekretnica u odluci čime se želim baviti u životu. Mislim da sam taman negdje nakon LFF-a 2021. godine dobio prvi posao na setu; radio sam na jednom šestomjesečnom projektu gdje sam naučio nešto o funkcioniranju stvari u profesionalnim uvjetima rada, s obzirom na to da sam krenuo od najniže rangiranih poslova i prošao manje-više sve sektore.
“Nakon toga sam se slučajno susreo s Igorom Bezinovićem koji je pogledao ‘Martin Torpedo’, potaknuvši me da pokušam upisati master studij dokumentarne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Trenutno paralelno radim na setovima – komercijalne i manje komercijalne stvari – i studiram. Sad sam na zadnjoj, petoj godini.”
I jedan i drugi dokumentarac koji će se uskoro prikazati na Liburniji, snimljeni su kao studentska vježba u sklopu ADU-a. Kakve su bile okolnosti njihovog nastanka?
“Oba filma nastala su na kolegiju ‘Režija u dokumentarnom filmu’ kod Gorana Devića i Tonćija Gaćine: ‘Hrvatska kuča’ kao zadatak vježbe lika, dok je ‘Brdo stvari’ snimljeno za vježbu javnog događaja, iako je na kraju opet ispala više opservacija lika, koji iz svoje perspektive prepričava javni događaj. Protagonista iz ‘Hrvatske kuče’ pronašao sam puno prije negoli sam uopće znao da ću studirati dokumentarnu režiju – Driton živi u mojem kvartu, a i tada sam mislio da o njemu treba postojati film. Uvijek sam gledao njegov dom i ovo je bila dobra prilika da se upoznamo, zbližimo te napravimo film zajedno. Što se tiče vježbe javnog događaja, znao sam jedino da želim raditi Hrelić. Dević mi je rekao da pripazim s Hrelićem, s obzirom na to da se dosta filmaša upusti u tu avanturu pa ih Hrelić pojede.
“Previše je tu podražaja sa svih strana, scenografija je suluda sama po sebi i obiluje zanimljivim likovima. Nekoliko mjeseci sam snimao Hrelić nedjeljom i srijedom, da bih se naposljetku upoznao s protagonistom. Pero je savršeno spojio servisiranje radija i trgovinu, a osim nevjerojatne karizme fascinira me i njegova moć pripovijedanja, koja je u voice-overu savršeno legla kao spoj dotad snimljenog materijala s Hrelića, sa snimkama njega u akciji. U montaži u biti nije bilo teško pronaći film, jer je Pero odradio dobar dio posla pa je tako nastalo ‘Brdo stvari’. Iz procesa snimanja oba filma samo mi se dodatno potvrdilo ono naučeno iz prijašnjeg iskustva s Martinom – treba biti strpljiv i snimati, a priča se već sama pojavi.”
Kao i u “Martinu Torpedu”, ponovno te zanimaju pojedinci s ruba društva. Sada polako vidimo i uzorak…
“Pokušavam raditi filmove koje bih ja volio gledati, a većinom me privlače takve teme, rubne ili bizarne. Ali isto tako mislim da je lijepo pronalaziti posebnost u običnim situacijama ili protagonistima. U biti želim iz neobičnih likova izvući obično i obrnuto – to me trenutno zanima i na toj granici leži izvor inspiracije. A što se tiče pojedinačnog pristupa, on mi omogućuje lakše seciranje slojevitih likova; odgovara mi posvetiti se jednom liku i snimati ga dulje vrijeme pa onda vidjeti što napraviti s materijalom. Slučajno sam tako krenuo raditi i sviđa mi se taj slobodni pristup. Na prvu je on intuitivniji, potaknu me najčešće slika ili karizma, a zatim u hodu otkrivam što radim. Ne želim robovati velikim temama jer mislim da je, na kraju krajeva, od same priče puno bitniji način na koji se ona ispriča.”
U “Brdu stvari” upoznajemo prodavača Peru koji je napustio svoj posao servisera/električara u Grundigovom servisu i ekskluzivno se preselio na Hrelić, jer tamo može puno više zaraditi. “Hrvatska kuča”, s naslovom pretpostavljam namjerno krivo napisanim zbog razloga kojeg ćeš nam otkriti, Dritona – Kosovara i ratnog veterana, čija je ruševna kuća ukrašena svakojakim hrvatskim zastavama i natpisima, pa i ustaškim. Koliko ti je kao autoru bilo zahtjevno, ako ne poistovjetiti se, onda gledati iznad određenih ideoloških barijera u odnosu na svoje protagoniste? Tražiš li nešto zajedničko, ljudsko u svakom sugovorniku? I koliko je teško snimati nekoga s kime se ne poklapaš svjetonazorski?
“S obzirom na to da više vremena sa svojim protagonistima na kraju provedem družeći se nego snimajući, bitno mi je da na neki način funkcioniramo. To se najčešće svede na duga druženja, dokolicu i upijanje informacija s moje strane. Nastojim razumjeti svoje likove i njihovu motivaciju u što većoj mjeri, kako bi ih naposljetku mogao prikazati bez predrasuda ili eksploatiranja. Problem bi mi u nekoj mjeri predstavljalo snimati osobu koju ne smatram suštinski dobrom, što kod niti jednog od mojih likova nije slučaj. Po meni kod Dritona njegov svjetonazor proizlazi iz želje za pripadnošću; kako sam kaže, hrvatska zastava za njega je ‘i tata i mama’.
“Prvotno je zbog ustaških simbola njegov način iskazivanja ljubavi prema domovini možda ruban, ali sagledavajući širu sliku i uzimajući u obzir da u stvarnom životu ne broji krvna zrnca i da je dobra duša spremna pomoći, ovo sam više protumačio kao modni izričaj. Činjenica da mu na domu piše ‘Ovo je hrvatska kuča’, čista je poezija. Tako da mi je jedino taj naslov filma imao smisla. To tvrdo č govori puno i prepušteno je slobodnoj interpretaciji, ali je između ostalog i moja kritika sistema.”
Što trenutno učiš na ADU-u? I koji su ti filmovi trenutno na lageru, što nam spremaš sljedeće? Možda neki dugometražni film koji je većini autora svojevrsni sveti gral?
“Ove godine ćemo dosta raditi hibridni film i tome se veselim. Za vježbu opservacije kod Gaćine, snimio sam još jedan film s protagonistom iz ‘Brda stvari’. U njemu Pero, zbog povišenih cijena najma prodajnog mjesta, ide posljednji put na sajam u Benkovcu, koji se održava svakog desetog u mjesecu. Zove se ‘Zadnji deseti u mjesecu’, a trebamo još napraviti zvuk i kolor. Za kolegij dokumentarnih formata kod Nebojše Slijepčevića, završavam desetominutnu epizodu edukativno-zabavnog karaktera ‘Andrija traži prijatelje’ u kojima glavni lik – Andrija Tomić – kroz motiv potrage za prijateljima, gledatelje vodi i upoznaje s neobičnim ljudima na običnim mjestima. Što se tiče dugog metra, ne opterećujem se duljinom, samo ću snimati pa ako ispadne dugi – ispadne.”
