PočetnaEsejiKolektivno i pojedinačno u ratnome dokumentarnom filmu

Kolektivno i pojedinačno u ratnome dokumentarnom filmu

|

U drugome tekstu ovoga serijala uvela sam palestinsku borbu za državnost kao temu koja je, uz Vijetnamski rat, postala međunarodni simbol odolijevanja potlačivanju i imperijalizmu. Ovdje ću se pozabaviti filmovima samih Palestinaca, bilo pripadnika militantnih odreda, bilo redatelja u egzilu i/ili dijaspori, a onda i redatelja arapskoga podrijetla koje nije nužno palestinsko. Cilj mi je sagledati, na temelju tih primjera, kako u filmovima konfliktnih slika čiji sam koncept objasnila ranije funkcionira kolektivan, a kako individualan angažman i stremljenja. Za potrebe ovoga teksta odabirem filmove koji su u međuvremenu stekli antologijski značaj i pojedine filmove koji su mi osobno zanimljivi s obzirom na smjer u kojemu želim voditi ovaj serijal. Nepalestinske arapske redatelje koji su se svejedno bavili palestinskim pitanjem, ovdje razmatram kao slučaj specifična pogleda koji također karakterizira određena marginaliziranost. Drugim riječima, ni ti redatelji, kao ni njihovi palestinski kolege, ne pripadaju onome što je prema Solanasu i Getinu, kako sam također objasnila ranije, prvi pa čak ni drugi film. Konačno, te redatelje ne povezuje samo drugost u odnosu na zapadna središta ekonomske, političke i kulturalne moći kojima ne osjećaju da pripadaju ili ne žele pripadati, nego i osjećaj međusobne etničke bliskosti i zajedničkoga tržišta u smislu jezika, kulture i adresiranja tema. Naravno, pritom postoje i razlike na nacionalnoj i lokalnoj sredini, no i struka prepoznaje opisanu filmsku produkciju pod zajedničkim nazivnikom arapskoga filma.

Danas uobičajena periodizacija palestinskoga filma podrazumijeva četiri razdoblja razgraničena porazima u palestinskoj borbi za priznanje teritorija. Prvo razdoblje tako završava Nakbom (u doslovnome prijevodu, katastrofom) 1948., drugo Šestodnevnim ratom između Izraela i koalicije arapskih zemalja 1967., a treće izraelskim zauzimanjem južnoga Libanona 1982. godine. Četvrto razdoblje prema ovoj podjeli traje još i danas. Skromni početci palestinske kinematografije datiraju sve do 1935., kad je Ibrahim Hassan Sirhan samoinicijativno snimio dolazak saudijskoga kralja Abdulaziza Al-Sauda u Jaffu i Jeruzalem. Taj nijemi film potom je prikazan na festivalima i otvorio je vrata proizvodnji drugoga materijala o zbivanjima na tom području, te je Sirhan 1945. s Ahmadom Hilmi al-Kilanijem pokrenuo prvi palestinski filmski studio. Važan je i angažman Muhammada Saleha Kayalija, fotografa kojemu je u Italiji dobio ideju za film o Palestini. Nakon Drugoga svjetskog rata, snimio je niz takvih radova u Egiptu i Siriji. Ovakvi rani filmovi, međutim, nisu očuvani ili još uvijek nisu nađeni, što predstavlja poseban problem za palestinski film – povijest progona i selidbe stanovništva povijest je i stalnoga gubitka filmskih arhiva.

Treba reći i da su 1950-e bile vrijeme, s jedne strane, angažirane književnosti Jean-Paula Sartrea na Zapadu, a s druge multazim književnosti u arapskome svijetu (angažirane arapske književnosti, ar. al‐adab al‐multazim). Panarabizam, ideja o ujedinjenju svih arapskih naroda, bila je izrazito popularna. Sva ova razmišljanja ogledala su se i u palestinskome dizajnu i slikarstvu. Film to još nije mogao pratiti zbog specifičnosti toga medija, prije svega tehničkih, tako da su najranije reprezentacije palestinskog iskustva došle od humanitarnih skupina angažiranih oko slučaja Palestinaca nakon Nakbe. Takva organizacija bila je i “Organizacija za pomoć i zaposlenje palestinskih izbjeglica na Bliskom istoku” (United Nations Relief and Works Agency for Palestine Refugees in the Near East, UNRWA) koju sam spomenula u prošlome tekstu u serijalu. Ondje sam se već bavila pogledom na palestinsku borbu izvana, tako da samo valja napomenuti da su audiovizualni materijali koje su takve inicijative proizvodile nerijetko odražavali orijentalizirajuće stavove, ali ponekad su i razbijali sliku Palestinaca kao pasivnih primatelja strane humanitarne pomoći.

Palestinski revolucionarni film razvija se od kraja 1960-ih. Njegova povijest neodvojiva je od djelatnosti Palestinske oslobodilačke organizacije (Palestinian Liberation Organization, PLO) osnovane 1964. godine u Jeruzalemu. Nužno je razumjeti što ova organizacija točno znači za Palestince; Ujedinjeni Narodi prepoznaju PLO kao jedinog legitimnog predstavnika palestinskoga naroda od 1974. te mu jamče pravo na samoodređenje i suverenost. Kad je 1988. na temelju rezolucije UN-a donesena Palestinska deklaracija o neovisnosti, de facto još uvijek nije postojao teritorij nad kojim bi PLO imala nadzor. Sve do 1994., palestinska je vlada bila vlada u egzilu, a kad je s Izraelom postignut dogovor oko teritorija, Palestini je prepušteno ograničeno upravljanje Zapadnom obalom i Pojasom Gaze. Povijesno, PLO nije bila jedina organizacija koja je nastojala riješiti palestinsko teritorijalno pitanje, ali je u tome već vrlo rano postala najprepoznatljivija, što je značilo da je imala i ključnu odgovornost u oblikovanju slike Palestinaca pred međunarodnom zajednicom.

Troje pripadnika te organizacije, filmski djelatnici Mustafa Abu Ali, Hani Jawharieh i Sulafa Jadallah, uspostavili su stoga u Jordanu 1968. godine Palestinski filmski odred (Palestine Film Unit, PFU), tijelo koje je kreativnu filozofiju gradilo po uzoru na druge svjetske pokrete protiv imperijalizma, poput kubanskog, vijetnamskog i angolskog. Inicijativa je prvenstveno bila odgovor na poraz arapskih zemalja u Šestodnevnom ratu s Izraelom 1967., koji je pokrenuo novi val palestinskih izbjeglica i označio početak izraelske okupacije Zapadne obale i Pojasa Gaze koja traje do danas. PFU (nešto kasnije Palestinian Cinema Institute, PCI) je tako zamijenio Odsjek za fotografiju Fatah pokreta, palestinske socijalističke stranke osnovane u Kuvajtu 1959. i integrirane u PLO 1967. godine. Danas Fatah, u čijem je osnivanju i dugogodišnjem upravljanju inače ključnu ulogu odigrao Yasser Arafat, nema značaj koji je imala nekad – od 2007. sekundarna je politička snaga u odnosu na islamistički Hamas.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "With Soul, with Blood"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “With Soul, with Blood”

PFU je organizirao projekcije filmova u vojnim bazama, kampovima, selima, nastojeći obrazovati gledatelje o politici, ali i samome mediju filma. Putem ambasada nabavili su i kubanske, sovjetske te kineske revolucionarne filmove, pokrenuli časopis o kritičkoj recepciji filma, izdali udžbenik o snimanju, kao i organizirali tečaj koji je ranjenim vojnicima omogućavao reintegraciju u društvo time što su postajali ratni fotografi. PFU članovi proizvodili su zaista različite filmove od kojih mnogi nisu usredotočeni na nasilje ili patnju. Naprotiv, mnogi od tih filmova omogućili su pogled na svakodnevnicu u kampovima, rad palestinskih umjetnika itd. U ovome razdoblju utemeljen je i filmski arhiv u Libanonu zaslugama Khadije Habashneh (žene se opetovano pokazuju važnim figurama u organizaciji PLO kadrova). Djelatnosti PFU-a također pokazuju kako Palestinci nisu samo primali tuđu pomoć, nego su pomagali i drugima. Stanovništvu Jemena pomogli su uspostaviti nacionalnu kinematografiju kako u smislu opreme, tako i obrazovanja.

U opisanim uvjetima, film Abu Alija i suradnika “No to a Peaceful Solution” / “La lil-hall al-silmi” iz 1968. dao je koju godinu kasnije odgovor na aktualna politička zbivanja, odnosno ponuđeni američki plan smirivanja napetosti nakon Šestodnevna rata. U isto su vrijeme, o čemu sam također pisala u prošlome tekstu, članove PFU-a posjetili Jean-Luc Godard i suradnici, trajno utječući jedni na druge. Abu Ali, inače obrazovan na kalifornijskome Sveučilištu Berkley i u Londonu, potom je napravio film “With Soul, with Blood” / “Bi-al-ruwh bi-al-dam” (1971), kojime je gledateljima približio daljnja zbivanja u Jordanu, novoj bazi PLO odreda koji su ondje počeli ugrožavati vlast hašemitske dinastije. S obzirom na to da su jordanske vlasti zabranile izvoz snimljenoga materijala, sam Arafat ga je navodno prebacio u Kairo, a dijelovi su prikazani i na sjednici arapskih predstavnika. Nakon Crnoga rujna 1970. kojime je počeo građanski rat u Jordanu i premještanja kadrova u Beirut, Abu Ali je sudjelovao u uspostavljanju zasebne Palestinske filmske grupe (Palestinian Cinema Group, PCG) te snimio njezin jedini film, “Scenes from the Occupation in Gaza” / “Mashahid min al-ihtilal fi Ghaza” (1973). Godardov stilski utjecaj ovdje je značajan, ali javljaju se učinci šoka kakve su palestinski redatelji i sami osmislili; primjerice, materijal o Palestincima koji je Abu Ali preuzeo s francuske televizije isprekidan je statičnim kadrovima ručne granate na crvenoj pozadini, uz zvukove eksplozije. To je desetljeće općenito dalo eksperimentalnije palestinske filmove koji ipak i dalje nisu bili hermetični široj publici, uključujući same Palestince.

U filmu “They Do Not Exist” / “Lays lahum wujud” (1974) Abu Ali miješa dokumentarne snimke s glumljenim sekvencama, no ne koristi profesionalne glumce. Film je nastao nakon još jednog izraelskog napada na izbjegličke kampove, a uz njega je vezana i zanimljiva priča o preživljavanju videomaterijala. Snimke su spašene iz sukobom zahvaćena Beiruta 1982. te prokrijumčarene u Jeruzalem, nakon čega su restaurirane. Film je premijerno prikazan tek 2003. godine. Palestinska djeca šalju pisma vojnicima na ratištu, a palestinsko iskustvo povezuje se s vijetnamskim, mozambiškim i patnjama pod nacistima u Europi. Ovdje se nalazi jedan od ranih prikaza mirnih, čak radosnih aspekata života u kampovima. Oslanjajući se i na međunaslove, što je Abu Ali često činio i vjerojatno usvojio od Godarda, film poručuje da se “moderno američko oružje neprestano slijeva u Izrael”, nešto što bi i danas bilo teško poručiti otvoreno. Središnje pitanje kojime se Abu Ali ovdje filozofski bavi zapravo je kako bombardirati narod koji ne postoji, koji sile ne žele priznati. Film nudi odgovor implicitno – nema ničega dvojbenog u bačenim bombama koje se vide na snimkama, dakle bombardirati bilo koga zapravo je vrlo lako.

Pojedini palestinski filmovi odaju počast i samim članovima njihovih vojnih odreda, primjerice poginulome redatelju Jawhariehu. U Abu Alijevom “Palestine in the Eye” / “Filastin fi al-ayn” (1976) arhivskim i suvremenim snimkama ispričana je i priča o uspostavi PFO-a, a pojavljuje se i Arafat dok posjećuje izložbu Jawhariehovih fotografija. S druge strane, palestinski redatelj obrazovan u Belgiji Michel Khleifi približava život prosječnih Palestinaca filmovima “Fertile Memory” / “Al Dhakira al Khasba” (1980) i “Ma’loul Celebrates Its Destruction” (1985). Dok u prvome filmu dokufikcionalno prati život dviju Palestinki na način koji ranije opisane, skromnije produkcije nisu niti mogle, u drugome pokušava rekonstruirati sliku napuštena palestinskog sela Ma’loula, nekad naseljena prvenstveno kršćanima. Iako se bavi nasilnom epizodom prošlosti, najpotresnije sekvence filma su arhivske snimke drugih događaja – nacističkih razaranja i žrtava. U ostatku, Khleifi opservacijski pristupa ispovijestima bivših stanovnika sela, niže prizore skladna, gotovo arkadijskog krajolika, no povremeno ih prekida arhivskim snimkama razaranja i protjerivanja stanovništva preuzetim s televizije te sekvencama s izraelskim učiteljem koji pred pločom objašnjava pojednostavljenu, selektivnu povijest države Izrael.

Khleifi je kasnije postao prepoznatljiv po suradnjama s ni manje ni više nego izraelskim redateljima. S Eyalom Silvanom je, primjerice, snimio “Route 181: Fragments of a Journey in Palestine-Israel” (2003), dnevnik puta UN-ovom linijom razgraničenja između Izraela i Palestine. Film zapravo portretira izraelsko društvo, barem Izraelce koje su redatelji zatekli na putu. Talking heads intervjui s lica mjesta otkrivaju na stotine načine na koje lokalno stanovništvo racionalizira okupaciju i čišćenje teritorija. Ovakvi se filmovi, očito je, drastično razlikuju od palestinskoga revolucionarnog filma kasnih 1960-ih i u poruci i u načinima na koje je prenose, a i u recepciji izvana. Khleifijevi pomirljivi filmovi koje su financirali i američki producenti uredno su prikazivani na filmskome festivalu i Jeruzalemu i osvajali priznanja. Film Rashida Masharawija “Live from Palestine” (2001) o palestinskoj radijskoj postaji, na primjer, prikazan je na Međunarodnome dokumentarnom filmskom festivalu u Amsterdamu (IDFA), a igrani filmovi su mu dospijeli i do Cannesa.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Chronicle of a Disappearance"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Chronicle of a Disappearance”

Međunarodne suradnje u mnogim su slučajevima omogućile da se pojedine stvari uopće i snime. Inače palestinskoga podrijetla, Ghalib Sha’ath odseliio se u Kairo tijekom Nakbe i potom se obrazovao u Beču, radio za egipatsku televiziju, sudjelovao u osnivanju palestinske Nove filmske grupe 1968., radio za PFU/ PCI itd. Njegov film “Land Day” / “Yaum al-Ard” (1978) detaljna je reportaža o zbivanjima u Galileji 1976., kad su se Palestinci pobunili pred najavljenom eksproprijacijom arapskih zemljišta. Sha’athov angažman je važan jer nitko od članova PLO-a nije mogao ući na područje u pitanju, no članovi njegove zapadnonjemačke ekipe jesu. U film su uvršteni intervjui sa stanovnicima i lokalnim vlastima, a cijela je situacija približena svim gledateljima koji su potpuno neupućeni u bilo koji aspekt izraelskog i palestinskog spora. Iako je riječ o talking heads dokumentarcu, Sha’athov film zadržava newsreel kvalitetu, a ljude čiju priču donosi ne orijentalizira kao što je to slučaj s formalno sličnim, televizijski distribuiranim dokumentarnim sadržajima. U filmu se ne nalaze nikakvi tradicionalni običaji ili odjeća Palestinaca i ne gradi se nikakav mit o arapskoj kulturi, nego su Palestinci suvremeni, elokventni građani kao i bilo koji zapadnjak.

Opus koji u stilskome smislu znatno odskače od svega nabrojenog jest onaj Eliaje Suleimana. U dokufikciji “Chronicle of a Disappearance” / “Segell ikhtifa”
(1996) vraća se u Izrael i na Zapadnu obalu, susreće s obitelji i brojnim drugim lokalnim stanovnicima te pokušava živjeti običnim životom. Kroz brojne deadpan i crnohumorne situacije, to se pokazuje nemogućim – sve je nekako iščašeno i uznemirujuće ispod površine, na radiju se izmjenjuju vijesti o ratu u Bosni s prilogom o tome kakve su žene kad se zaljube, ljudi pecaju, voze automobile, bave se svojim uobučajenim aktivnostima, ruski svećenik govori za kameru o Kristu i dubini vjere… Također karakteristično za Suleimana, takve segmente koji narativno stoje u zraku slijede segmenti s arapskom popularnom glazbom u pozadini, ali se filmom stalno provlače i besprijekorni prizori mediteranskoga krajolika. Ovo je ujedno i prvi palestinski film koji je kao takav distribuiran u SAD-u.

Kao što sam spomenula, filmove o brojnim aspektima palestinske situacije koji nisu usredotočeni na samo stradanje i nasilje snimili su i redatelji bliskoistočnoga podrijetla koje nije nužno palestinsko. Jedan od ranijih primjera jest “Far Away from Home” (1969) iračkoga redatelja Qaisa Al-Zubaidija, jedinsten prikaz kampa Al-Sabineh i života u njemu. U samo jedanaest minuta, Al-Zubaidi kombinira te prizore s prizorima djece iz kampa koji na njih reagiraju – smiju se, govore za kameru o svojim obiteljima, željama, školskim praznicima… Za potrebe snimanja, Al-Zubaidi je proveo dva mjeseca unutar kampa, svjestan skeptičnosti koju je do toga trenutka lokalno stanovništvo već razvilo prema stranim filmskim ekipama. Njegov film “The Visit” (1970) formalno je još eksperimentalniji. Kombinirajući crteže s glumljenim i dokumentarnim sekvencama, redatelj razbija narativne konvencije, unosi poetsku kvalitetu i stvara snen ugođaj. Stihovi Mahmouda Darwisha unose metaforu i mijenjaju ustaljen pojam o tome kako gledatelju prenijeti stravu suočavanja sa smrću.

Libanonski redatelj Christian Ghazi studirao je u Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj i Rusiji pa su ga razumljivo nadahnuli Bertolt Brecht, Dziga Vertov i maoizam. U filmu “Why” (1971) pisac Ghassan Kanafani, Sadiq Jalal El-Azm, Nabil Shaath i ostala imena važna za palestinski cilj objašnjavaju svoju viziju palestinske revolucije. Vraćaju se i na prosvjede organizirane u doba osmanske vladavine, britansku okupaciju, nastanak Izraela 1948. te zagovaraju i oružanu i neoružanu borbu za palestinsku državnost. Film je izuzetno zanimljiv zbog povijesnih referenci koje uspostavlja. Ghazi je stilski mnogo ambiciozniji u filmu “Hundred Faces for a Single Day” / “Mi’at Wajeh Li Yawm Wahed” (1971) u kojemu koristi apstraktne sekvence sa ciljem kritike bejrutskog establišmenta. Eksperimentalan je i dizajn zvuka, kao i isprepletanje nekoliko paralelnih priča. Beirut je prikazan kao heteroglosan grad u kojemu se susreću različite stvarnosti, ona libanonskih i palestinskih tekstilnih radnika s onom bogatoga stanovništva koje se zabavlja u kasinu i sl. Voice-over u jednome trenutku postaje otvorena marksistička kritika prikazanih prizora. Pravo je čudo da je film uopće očuvan jer su Ghazijevi arhivi 1983. zapaljeni u Libanonskome građanskom ratu. Još je zanimljivije da je film uvršten u program Zagreb Film Festivala 1973., u vrijeme kad je bivši jugoslavenski prostor uživao neko potpuno drugo mjesto u kontekstu svjetske kinematografije.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Homeland of Barbed Wire"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Homeland of Barbed Wire”

Irački redatelj Kassem Hawal angažirao se oko palestinskoga pitanja vjerujući da će njegovo rješenje osloboditi cijelu regiju od gladi, rata i bolesti. Godine 1973. napravio je “A Word, a Gun”, film o spomenutome palestinskome piscu Kanafaniju kojega su godinu ranije ubile američke i izraelske tajne službe. Hawalov film “Our Small Houses” (1974) nagrađen u Leipzigu, također pokazuje skroman život u kampovima, suprotstavljajući te snimke snimkama koje demonstriraju izraelsku ratnu spremnost. Hawal posebno humanizira palestinski slučaj odabirom ženskoga glasa za voice-over pripovijedanje. Izrael se pritom otvoreno povezuje sa širim ekonomskim i geopolitičkim interesima SAD-a i Zapadne Europe. Stilski, vidljiv je utjecaj sovjetske škole montaže. U filmu “Palestinian Identity” (1984) Hawal pokazuje uništene palestinske filmske arhive i uključuje intervjue sa članovima palestinske kulturne scene.

Nemoguće je pobrojati sve izuzetne tretmane palestinskoga problema, ali nužno je reći da su ga obradile i brojne redateljice, često posebno osjetljive za žensko iskustvo. Libanonska redateljica Jocelyne Saab u filmu “Palestinian Women” / “Les femmes palestiniennes” (1974) pokazuje kako palestinske žene nisu tek pasivno čekale muževe da se vrate iz rata, nego su pokazale s njima solidarnost i u mnogim se slučajevima i same borile. Ako su se odlučile za školovanje, suočavale su se s nizom poteškoća, a u Libanonu nikad nisu stjecale status kakav su imale Libanonke. Film nije toliko formalno avangardan koliko je razotkrivajuć u ispovijestima koje donosi.

Naposljetku, i u slučaju Al-Zubaidijeva filma “Homeland of Barbed Wire” (1980), Nijemci su odigrali presudnu ulogu. Dugi kadrovi i intervjui sa židovskim doseljenicima kakve su oni uspjeli snimiti, bili su u to vrijeme nezamislivi. Posebno je zanimljivo što, iako se radi o formalno klasičnome dokumentarcu, snimke prikazuju i obitelji i djecu, približavajući privatnu sferu života novog izraelskog stanovništva i arapskoj publici.

Kakvo je stanje palestinskoga filma danas? Službeno, otkako je Hamas preuzeo vlast 2000-tih, u kinematografiji je prisutna cenzura nad svim sadržajima koji ugrožavaju vjerski motivirana ograničenja. Tu rigoroznost ne treba povezivati s cjelokupnom poviješću palestinskoga filma koji je u većini, ako ne i svim svojim fazama do početka 21. stoljeća bio izrazito progresivan, i sadržajno i formalno. Najveći problem za redatelje i redateljske kolektive u prošlosti bila je razasutost produkcijskih inicijativa – iako je PLO imala krovni karakter, on je i u vrijeme njene političke dominacije omogućavao velik broj frakcija čije su neujednačene aktivnosti u konačnici otežavale postizanje zajedničkoga cilja. Ni politički vođe nisu pokazivali dovoljno osjetljivosti za potencijal filma kao masovnoga medija, premda prepričani događaji mogu djelovati romantično. Tehnički i kreativni nedostatci također su znatno odmagali filmskim djelatnicima, što je uključivalo i nemogućnost bilježenja mnogih važnih situacija na terenu, kako ratnom, tako civilnom. Redatelji su stalno morali posezati za arhivskim materijalom, a isti je bio neprekidno ugrožen, vrlo često i zaista nedostupan. Od 1980-ih naovamo, filmove o palestinskom pitanju obilježavaju izrazito individualistički pristupi i uglavnom nostalgične refleksije lišene revolucionarnih aspiracija kakve je iznjedrio kraj 1960-ih.

Projekt “Doku-esejistički pejzaži” financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

Osjećaj doma i izazovi pronalaska zajedničkog jezika

Redateljica i istraživačica Kumjana Novakova održala je 31. siječnja u Dokukinu KIC masterclass "Uz arhive, nasuprot arhivima: Sastavljanje odsutnosti".

“Paviljon 6” Gorana Devića u programu “Storyvillea”!

"Paviljon 6" (Petnaesta umjetnost, 2024.) Gorana Devića prikazat će se u sklopu iznimno uglednog programa "Storyville".

“Fiume o morte!” i filmovi s fokusom na grad u Dokukinu KIC

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića i filmovi s fokusom na grad dolaze ovaj tjedan u zagrebačko Dokukino KIC.

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića najbolji film 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu!

"Fiume o morte!" (2025) Igora Bezinovića proglašen je najboljim filmom 54. Međunarodnog filmskog festivala u Rotterdamu.

[VIDEO] Gostovanje Veljka Vidaka u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC je održana hrvatska premijera dokumentarca "Cinéma Laika" (2023), debitantskog ostvarenja hrvatskog vizualnog umjetnika Veljka Vidaka.

U tijeku prijave za 4. Cherry Pop Festival

U tijeku su prijave za natjecateljski filmski "Sweet Cherries", četvrtog izdanja Cherry Pop Festivala.

Nagrade za hrvatske filmaše u New Yorku i Trstu

Hrvatske filmske autorice i autori nastavljaju predstavljati vlastite projekte na brojnim svjetskim festivalima i manifestacijama.

“Cinéma Laika” Veljka Vidaka uskoro u hrvatskim kinima

Dokumentarni film "Cinéma Laika" (2023) Veljka Vidaka, premijerno će biti prikazan u srijedu, 5. veljače u Dokukinu KIC.

Masterclass Kumjane Novakove i projekcija “Šutnje razuma” u Dokukinu KIC

Nagrađivana makedonska redateljica Kumjana Novakova održat će sutra u Dokukinu KIC masterclass posvećen radu s arhivom.

28. Međunarodni dokumentarni filmski festival Ji.hlava: “Happiness to All” – Živjeti finu rusku stvarnost

U filmu "Happiness to All" (2024) Filipa Remunde, Vitalij je tragičan junak suvremene ruske stvarnosti u ranim srednjim godinama.