Američki scenarist i redatelj Charlie Kaufman spominjao je kako se, pišući scenarij za svoj cjelovečernji redateljski prvenac, igrani, poprilično eksperimentalni “Sinegdoha, New York” (2008) držao koncepta da u tekst ubacuje baš sve što mu protječe mislima, pa da potom cjelinu oblikuje preslagujući i povezujući tu, tako nabacanu građu. Vazda usredotočen na pojedince, mahom žitelje SAD-a u srednjim godinama koji se, premda razmjerno uspješni u poslu kojim se bave, ne ćute dijelom društva i sadašnjice, već jedinkama što muku tjeskobnu muče da bi se kako-tako povezali s okolinom i uobičajenostima svagdana koje im se čine nerazumljivo zagonetnima i teško dokučivima, Kaufman je i u “Sinegdohi” oslikao životnu pečalbu sredovječnog kazališnog redatelja koji od jada nerijetko zaplače, a kroz dane, godine, desetljeća prti gotovo somnambulnom oduzetošću i izdvojenošću. Tuđinac u ovomu svijetu. “Reci mi što da radim”, u jednom prizoru očajnički zamoli suradnicu-prijateljicu-(bivšu) draganu, nadajući se, malne, da će mu ova dati jednostavnu uputu za izlaz iz njegove kože i labirinta života koji vremenom postaje sve zamršeniji. “Svatko sam rješava svoj život”, odgovara mu gospođa, srdačno, iskreno i točno.
“Ljubav na prvu dijagnozu ili ‘Let iznad grličjeg gnijezda'” (Samostalna produkcija / Kinoklub Zagreb; 2023.), cjelovečernji rad Bartula Marušića, na uvodnici označen kao “dok. ig. psih. drama” lako će, u širem smislu, u sjećanje prizvati to i druga Kaufmanova djela – “Biti John Malkovich” (1999) i “Adaptacija” (2002), oba u režiji Spikea Jonzea, “Vječni sjaj nepobjedivog uma” (2004) Michela Gondryja… – o psihički nestabilnim osobama koje snažno ostavljaju utisak piščevih alter ega, likova koji su tu ponajprije da bi izrazili dubine Kaufmanovih strepnji i strahova, u filmovima koji uvelike radikalno izbjegavaju (američko-holivudske) srednjostrujaške dramaturške principe i konvencije.
Marušićeva “Ljubav na prvu dijagnozu” – prikazana na ovogodišnjem “Gledalištu” Kinokluba Zagreb – najvećim se dijelom doima autentično dokumentarnom, s ponekom rekonstrukcijom-ilustracijom igranofilmskog tipa, a cjelovitim pristupom eksperimentalističkog karaktera i odnosa, budući da filmaš, kako se čini, ne slijedi druga doli svoja pravila, možda bolje rečeno intuicije, u iskazivanju vlastitih promišljanja, razgovora sa samim sobom i sa zbiljom u kojoj se zatekao. Kao da je, poput Kaufmana, nabacivao štogod mu je palo napamet. Ali isto tako, ne koješta, niti zbrda-zdola, s koca i konopca, već odlučno upravljen na vlastito životno snalaženje, nerijetko i koprcanje čovjeka koji, službeno, nije dobroga psihičkoga zdravlja. “Je li problem u svijetu ili u nama?”, pita naglas. Liječio se u psihijatrijskim ustanovama, nekontrolirani ispadi doveli su ga iza rešetaka, povazdan dvoji o svomu stanju, no isto je tako diplomirani pravnik, autor objavljenih znanstvenih tekstova, nadaren glazbenik (potpisnik glazbe u ovomu filmu), a i filmaš…
“Što znači biti bolestan, a uspješan, zdrav, a neuspješan?”, Marušić svoje nedoumice iznosi u prvom licu, izrazito subjektivno, bez konzultacija i odmjeravanja s drugima – prijateljima, poznanicima, stručnjacima… – lišavajući djelo gledišta koje bismo u standardnom smislu smatrali objektivnima. I time nudi uvjerljivu, izazovnu, upečatljivu autoportretnu sliku osobe s kojom je dubinski upoznat što, dakako, ne znači da je razumije dobro, kamoli savršeno. Jedino svjedočenje drugoga predstavljeno je snimkama dokumenata, mahom bolničkih otpusnih pisama, sudskih podnesaka i službenih priznanja Marušićevim postignućima, a vrlo prisutan lik je i autorova djevojka, partnerica, dragana Irma koju je upoznao u Klinici za psihijatriju Sv. Ivan, a kojoj je dijagnosticirana shizofrenija, potencijalno neagresivnog tipa. To je ta naslovom duhovito izrečena ljubav na prvu dijagnozu, a podosta toga Marušić kazuje u dijalozima s njom, bilo prikazanima u slici, bilo samo zvukom uz kadrove usmjerene na drugo.
Marušić slikopis sastavlja i iznosi povišenom hitnjom čovjeka u vrućici ekspresije, zanesenog i oduševljenog bezbrojnim audiovizualnim mogućnostima.
“Ljubav na prvu dijagnozu” Marušić izrađuje umalo opipljivima žarom i predanošću, stvarajući neobično dinamičan, bibav, brzometan vrutak uglavnom prekraćenih kadrova i sekvenci što se često mogu učiniti nedorečenima, nedovršenima, nedorađenima, međusobno nepovezanima, no posrijedi je izvrsno odsječena mjera sugestivnosti iz koje gledatelj lako i prirodno sam dovršava i zaokružuje vrsno unizane naznake i asocijacije. Snimajući, primjerice, spomenute dokumente, kamera će u detalju, u zamalo grozničavim trzajima, uparenim s brzim montažnim slijedovima, bilježiti tek poneke riječi, istrške teksta. Nećemo, dakle, doista uspjeti pročitati što u spisu točno piše, ali ćemo, makar i u djelićima, uhvatiti toliko bljeskova da stvorimo dovoljno razumljivu sliku, a nemir predočavanja podražajno će dočarati stanje duha o kojem je riječ.
Među postupcima koji se sustavno protežu, nagli su rezovi na neočekivanim mjestima, u slici i u zvuku, katkad zasebno, gdjekad istovremeno, i iznenadna zatamnjenja crnim blankovima, što znatno pridonosi iščašenoj ritmičnosti i nepredvidljivosti, osobito upečatljivo u sprezi s najzamjetnijim glazbenim lajtmotivom, nazvanim “Indian Drums”, u izvedbi Allana Schmidtbauera, bubnjanjem što priziva ritualnost mistične arome i načelno ne pripada našemu, nego nekom egzotičnijem podneblju, no ipak se čini odličnim izborom.
Marušić slikopis sastavlja i iznosi povišenom hitnjom čovjeka u vrućici ekspresije, zanesenog i oduševljenog bezbrojnim audiovizualnim mogućnostima. Iznenađenja u autorskom odabiru i izrazu pljušte hrpimice, pomislilo bi se gdjekad – nasumično, kako se autoru u tom času svidjelo. Međutim! Nezaustavljivi vatromet neočekivanih rješenja i vizualnih atrakcija – redom amaterski, priručno, snimljenih baš tu, usput, u svakomu dostupnom sada i ovdje, pri čemu je, budući da druge nema, činjenica estetski lošeg svjetla prihvaćena i uzeta kao takva – osnažen nadahnutom uporabom glazbe, privlači, plijeni i drži pozornost, a unatoč mogućem dojmu izlagačkog meteža, tema i pripovijedanje nadaju se jasnima, zaokruženima i poentiranima. I nemalo dirljivima.
