U goste nam danas dolazi Tamara Babun, producentica i osnivačica produkcijske kuće Wolfgang&Dolly. Video kao i uvijek u sklopu projekta “Dokunet Video” na Youtube kanalu portala Dokumentarni.net, ali njegovu tekstualnu inačicu također možete pročitati u recima koji slijede. Hibridni intervju, možemo to tako reći, ali mislimo da ima smisla. Širenje doku-ljubavi na svim platformama…
Za početak su nas zanimali sami počeci W&D-a, odnosno njegovi glavni realizirani projekti u proteklih sedam godina.
“Wolfgang&Dolly osnovala sam 2017.; bila sam tad u nekim drugim poslovnim kombinacijama, ali vrlo brzo se na svim projektima pridružio Matija Drniković. Tako da negdje od 2019. baš kontinuirano, intenzivno sve radimo zajedno. Zadnje dvije godine s nama je Aleksandar Arsovski i to je producentski trojac koji čini Wolfgang & Dolly. Imamo i svoju slobodnu strijelčicu Unu Radić – zajedno smo studirale na ADU-u, ona režiju, ja produkciju. Od tada se znamo i dosta projekata radimo zajedno s njom. To je neki core firme. Sve skupa krenulo je zato što sam u jednom trenutku došla do zaključka kako sam zaista stekla jako lijepo i dobro iskustvo na drugim radnim mjestima. Na svakoj od tih suradnji sam, naravno, vrlo zahvalna. Došlo je vrijeme da se okušam u nečem svom i moram reći da sam jako sretna; ima puno izazova, nije uvijek jednostavno, ali je veliki gušt.
“Vjerojatno naš najpoznatiji projekt u proteklih sedam godina je ‘Dulum zemlje’, dokumentarna serija o obiteljima koji se bave poljoprivredom u Hrvatskoj; emitira se i radi za HRT. Prva sezona koju smo radili prije 2020., reprizno je mislim prikazana tri ili četiri puta. Radili smo i drugu sezonu, a upravo smo u pripremi treće s poznatim kreativnim dvojcem i autorima serije, Filip Filković Philatz – Tomislav Krnić. Lani smo na televiziji prikazali i seriju ‘AHA!’, koju smo radile Una Radić i ja, o hrvatskim znanstvenicima s inozemnim karijerama. Svoj prvi film završili smo 2019. – bila je to također dokumentarna priča, ‘Kuća male zvijezde’ Slađane Lučić.
“Međutim, mi razvijamo i jako puno igranih sadržaja, bez obzira na to što smo u početku možda bili prepoznatljiviji po dokumentarnima. Tako da smo lani u Talinnu premijerno pokazali igrani film ‘Pelikan’ Filipa Herakovića, na koji sam posebno ponosna – uspjeli smo napraviti dobar posao u prilično reduciranim uvjetima, okupivši isto tako jednu sjajnu ekipu.”
Jedan od vaših novih dokumentarnih projekata sudjelovat će u industry programu Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Solunu. Riječ je o srpsko-hrvatskoj koprodukciji “Sakupljač snova” srpske autorice Sonje Blagojević Đekić.
“Sonja i ja upoznale smo se 2020. na sesiji radionice Eurodoc, koja se tada odvijala u Novom Sadu. Odmah mi se jako dopala i kao autorica i kao osoba, te njezin način promišljanja filma i umjetnosti. Na mene je dubok dojam ostavo njezin projekt ‘Sakupljač snova’, tako da smo negdje od tada u kontinuiranom kontaktu. Sada smo ga evo konačno prijavili na Javni poziv za manjinske koprodukcije u Hrvatskoj, no bez obzira na realizaciju potpore, Wolfgang&Dolly je svakako partner tog projekta. Tako da je bilo logično da ju podržimo u prijavi na radionicu ‘Agora’ u Solunu, i da zajedno idemo predstaviti projekt.”
Koja je radnja filma “Sakupljač snova”?
“Sonja se neko vrijeme bavila svojom vlastitom praksom sanjanja, istražujući ideju kako to nekako prebaciti u filmski mediji. U toj potrazi susrela se sa djelima umjetnika Vladimira Radovanovića, koji je praktično cijeli svoj život, više desetljeća, vrlo detaljno i živo zapisivao sve svoje snove. Negdje u tom susretu počinje pravi rad na njezinom filmu, a što će sve u njemu biti… Mislim da to možemo predstaviti široj javnosti kad budemo malo bliže dovršetku filma.”
Nedavno smo razgovarali s redateljem Damirom Markovinom o njegovom/vašem novom projektu “Još jedan film o ratu, ocu i domu”. Kakvi su produkcijski izazovi i budući planovi vezani za ovaj dokumentarac?
“Mogu reći da je za mene suradnja s Damirom Markovinom na njegovom dokumentarnom filmu ‘Još jedan film o ratu, ocu i domu’, puno više užitak nego što ima izazova. Zato što on izvrsno zna u kojem smjeru se želi kretati; u kojem smjeru istraživanja svoje priče i što stilski želi isprobati. U tome je vrlo slobodan, pa je to jedan ugodan, barokni kreativni proces koji ima šanse donijeti lijepe rezultate. Sviđa mi se što napreduje kao autor – jako volim njegove filmove ‘Čekaj me’ i ‘Dezerteri’, međutim tu on ide još naprijed. Stvarno ne mogu dovoljno naglasiti koliko je to lijep proces. Izazovi? Glavni je bio onaj zajednički svim filmašima u vrijeme pandemije. Imamo protagonista u visokoj životnoj dobi – oca Roku Markovinu, kojeg smo trebali ići snimati točno za vrijeme kretanja lockdowna te svih obaveza i preporuka za izolaciju i čuvanje. On dakle spada u osjetljivu skupinu i nije dolazilo u obzir doći s ekipom snimati u tom periodu. Tako da je puno onog što smo planirali, praktički pomaknuto dvije godine. Ali evo, i tome nekako uspijevamo doskočiti u zadnje vrijeme.”
To je još jedna osobna priča Damira Markovine, koji se vraća u Mostar i između ostalog govori o odnosu njega i oca…
“Damir je Mostarac, koji otamo vuče brojne priče, pa tako i svoj prethodni film. U ovom se zapravo bavi prvenstveno odnosom oca i sina, ali u okviru nekog šireg društveno-političkog konteksta koji je utjecao na sve naše živote tih ranih devedesetih. Damir je u trenutku početka rata u Bosni i Hercegovini, još uvijek vrlo mlad, završava gimnaziju, treba izabrati šta će raditi u životu… Taj smjer prekidaju okolnosti njegovog oca, pritom vrlo aktivnog građanina i političkog dionika. Tu nastaje cijeli niz njihovih međusobnih nesporazuma i neslaganja, koja su se se provukla kroz praktički čitave njihove živote do dana današnjeg. On je danas u dobi kad je njegov otac bio primoran donositi neke odluke koje tada možda nije razumio. Negdje u toj dinamici između oca i sina te odrastanja i sazrijevanja, i toga da shvaćamo postupke u našoj obitelji – slagali se mi ili ne – pa preko još malo boljeg razumijevanja na vrlo ozbiljnoj razini konteksta u kojem živimo… Tu negdje se odvijaju motivi tog filma.”
Za dovršetak vašeg dokumentarca “Funk YU” posegnuli ste za crowdfunding kampanjom. Je li takav način prikupljanja sredstava nešto što bi i drugi domaći autori i producenti trebali češće raditi? Kakva su vaša iskustva glede ove cijele crowdfunding priče?
“Za Wolfgang&Dolly ovo je druga crowdfunding kampanja; obje su nam uspjele, međutim mi imamo mnogo više filmova i projekata nego crowdfunding kampanja. Zato što to po mom sudu i generalnom iskustvu, ne treba postati redoviti način financiranja filmova, niti to može biti. Međutim, to je zgodan alat kad se film tematski bavi nečim što već posjeduje tzv. community following; zajednicu koja je za temu vezana entuzijazmom i emotivno na svaki način. U slučaju ‘FunkYU’, to je definitivno tako. Jer, radi se o plesnoj muzici o jugoslavenskom funku, vinilmaniji, vinilima, gdje postoji široka zajednica slušatelja te muzike: plesača, DJ-eva, diggera, sakupljača, kolekcionara, također vlasnika trgovina s pločama, organizatora sajmova ploča… Nadam se da nisam nekog zaboravila.
“U svakom slučaju, to je široka zajednica koja definitivno nije omeđena granicama kvartova, gradova i država. Međusobno se ti ljudi vrlo dobro poznaju i nekako smo iskoračili, rekla bih, najviše među njih s ovom kampanjom. Oni su buduća publika, neki od njih su i dionici filma, a sada i sufinancijeri projekta. Takvim ljudima, koji su za to emotivno entuzijazmom vezani, gušt je sudjelovati na taj način. Nama je to velika stvar jer s tim sredstvima možemo pokriti troškove, primjerice zaista velike troškove autorskih prava za glazbu i neke druge stvari koje se pojavljuju u filmu. Pritom smo, naravno, zahvalni svima koji su nam izašli ususret i s ustupanjem prava. Toga je naprosto toliko da je ta suma značajna, a ima i dosta animacije te vizualnih efekata; raznih stvari koje, zahvaljujući svima koji su odlučili pomoći filmu, sad možemo napraviti. Još jednom svima hvala.”
Cjelokupni video razgovora možete pogledati ovdje, a subom do zvijezda stići ovdje.