PočetnaIntervjui Tamara Babun: "Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova"

[VIDEO] Tamara Babun: “Crowdfunding ne može biti redoviti način financiranja filmova”

|

U goste nam danas dolazi Tamara Babun, producentica i osnivačica produkcijske kuće Wolfgang&Dolly. Video kao i uvijek u sklopu projekta “Dokunet Video” na Youtube kanalu portala Dokumentarni.net, ali njegovu tekstualnu inačicu također možete pročitati u recima koji slijede. Hibridni intervju, možemo to tako reći, ali mislimo da ima smisla. Širenje doku-ljubavi na svim platformama…

Za početak su nas zanimali sami počeci W&D-a, odnosno njegovi glavni realizirani projekti u proteklih sedam godina.

“Wolfgang&Dolly osnovala sam 2017.; bila sam tad u nekim drugim poslovnim kombinacijama, ali vrlo brzo se na svim projektima pridružio Matija Drniković. Tako da negdje od 2019. baš kontinuirano, intenzivno sve radimo zajedno. Zadnje dvije godine s nama je Aleksandar Arsovski i to je producentski trojac koji čini Wolfgang & Dolly. Imamo i svoju slobodnu strijelčicu Unu Radić – zajedno smo studirale na ADU-u, ona režiju, ja produkciju. Od tada se znamo i dosta projekata radimo zajedno s njom. To je neki core firme. Sve skupa krenulo je zato što sam u jednom trenutku došla do zaključka kako sam zaista stekla jako lijepo i dobro iskustvo na drugim radnim mjestima. Na svakoj od tih suradnji sam, naravno, vrlo zahvalna. Došlo je vrijeme da se okušam u nečem svom i moram reći da sam jako sretna; ima puno izazova, nije uvijek jednostavno, ali je veliki gušt.

“Vjerojatno naš najpoznatiji projekt u proteklih sedam godina je ‘Dulum zemlje’, dokumentarna serija o obiteljima koji se bave poljoprivredom u Hrvatskoj; emitira se i radi za HRT. Prva sezona koju smo radili prije 2020., reprizno je mislim prikazana tri ili četiri puta. Radili smo i drugu sezonu, a upravo smo u pripremi treće s poznatim kreativnim dvojcem i autorima serije, Filip Filković PhilatzTomislav Krnić. Lani smo na televiziji prikazali i seriju ‘AHA!’, koju smo radile Una Radić i ja, o hrvatskim znanstvenicima s inozemnim karijerama. Svoj prvi film završili smo 2019. – bila je to također dokumentarna priča, ‘Kuća male zvijezde’ Slađane Lučić.

“Međutim, mi razvijamo i jako puno igranih sadržaja, bez obzira na to što smo u početku možda bili prepoznatljiviji po dokumentarnima. Tako da smo lani u Talinnu premijerno pokazali igrani film ‘Pelikan’ Filipa Herakovića, na koji sam posebno ponosna – uspjeli smo napraviti dobar posao u prilično reduciranim uvjetima, okupivši isto tako jednu sjajnu ekipu.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog projekta "Sakupljač snova"
Foto: Kadar iz dokumentarnog projekta “Sakupljač snova”

Jedan od vaših novih dokumentarnih projekata sudjelovat će u industry programu Međunarodnog festivala dokumentarnog filma u Solunu. Riječ je o srpsko-hrvatskoj koprodukciji “Sakupljač snova” srpske autorice Sonje Blagojević Đekić.

“Sonja i ja upoznale smo se 2020. na sesiji radionice Eurodoc, koja se tada odvijala u Novom Sadu. Odmah mi se jako dopala i kao autorica i kao osoba, te njezin način promišljanja filma i umjetnosti. Na mene je dubok dojam ostavo njezin projekt ‘Sakupljač snova’, tako da smo negdje od tada u kontinuiranom kontaktu. Sada smo ga evo konačno prijavili na Javni poziv za manjinske koprodukcije u Hrvatskoj, no bez obzira na realizaciju potpore, Wolfgang&Dolly je svakako partner tog projekta. Tako da je bilo logično da ju podržimo u prijavi na radionicu ‘Agora’ u Solunu, i da zajedno idemo predstaviti projekt.”

Koja je radnja filma “Sakupljač snova”?

“Sonja se neko vrijeme bavila svojom vlastitom praksom sanjanja, istražujući ideju kako to nekako prebaciti u filmski mediji. U toj potrazi susrela se sa djelima umjetnika Vladimira Radovanovića, koji je praktično cijeli svoj život, više desetljeća, vrlo detaljno i živo zapisivao sve svoje snove. Negdje u tom susretu počinje pravi rad na njezinom filmu, a što će sve u njemu biti… Mislim da to možemo predstaviti široj javnosti kad budemo malo bliže dovršetku filma.”

Nedavno smo razgovarali s redateljem Damirom Markovinom o njegovom/vašem novom projektu “Još jedan film o ratu, ocu i domu”. Kakvi su produkcijski izazovi i budući planovi vezani za ovaj dokumentarac?

“Mogu reći da je za mene suradnja s Damirom Markovinom na njegovom dokumentarnom filmu ‘Još jedan film o ratu, ocu i domu’, puno više užitak nego što ima izazova. Zato što on izvrsno zna u kojem smjeru se želi kretati; u kojem smjeru istraživanja svoje priče i što stilski želi isprobati. U tome je vrlo slobodan, pa je to jedan ugodan, barokni kreativni proces koji ima šanse donijeti lijepe rezultate. Sviđa mi se što napreduje kao autor – jako volim njegove filmove ‘Čekaj me’ i ‘Dezerteri’, međutim tu on ide još naprijed. Stvarno ne mogu dovoljno naglasiti koliko je to lijep proces. Izazovi? Glavni je bio onaj zajednički svim filmašima u vrijeme pandemije. Imamo protagonista u visokoj životnoj dobi – oca Roku Markovinu, kojeg smo trebali ići snimati točno za vrijeme kretanja lockdowna te svih obaveza i preporuka za izolaciju i čuvanje. On dakle spada u osjetljivu skupinu i nije dolazilo u obzir doći s ekipom snimati u tom periodu. Tako da je puno onog što smo planirali, praktički pomaknuto dvije godine. Ali evo, i tome nekako uspijevamo doskočiti u zadnje vrijeme.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog projekta "Još jedan film o ratu, ocu i domu"
Foto: Kadar iz dokumentarnog projekta “Još jedan film o ratu, ocu i domu”

To je još jedna osobna priča Damira Markovine, koji se vraća u Mostar i između ostalog govori o odnosu njega i oca…

“Damir je Mostarac, koji otamo vuče brojne priče, pa tako i svoj prethodni film. U ovom se zapravo bavi prvenstveno odnosom oca i sina, ali u okviru nekog šireg društveno-političkog konteksta koji je utjecao na sve naše živote tih ranih devedesetih. Damir je u trenutku početka rata u Bosni i Hercegovini, još uvijek vrlo mlad, završava gimnaziju, treba izabrati šta će raditi u životu… Taj smjer prekidaju okolnosti njegovog oca, pritom vrlo aktivnog građanina i političkog dionika. Tu nastaje cijeli niz njihovih međusobnih nesporazuma i neslaganja, koja su se se provukla kroz praktički čitave njihove živote do dana današnjeg. On je danas u dobi kad je njegov otac bio primoran donositi neke odluke koje tada možda nije razumio. Negdje u toj dinamici između oca i sina te odrastanja i sazrijevanja, i toga da shvaćamo postupke u našoj obitelji – slagali se mi ili ne – pa preko još malo boljeg razumijevanja na vrlo ozbiljnoj razini konteksta u kojem živimo… Tu negdje se odvijaju motivi tog filma.”

Za dovršetak vašeg dokumentarca “Funk YU” posegnuli ste za crowdfunding kampanjom. Je li takav način prikupljanja sredstava nešto što bi i drugi domaći autori i producenti trebali češće raditi? Kakva su vaša iskustva glede ove cijele crowdfunding priče?

“Za Wolfgang&Dolly ovo je druga crowdfunding kampanja; obje su nam uspjele, međutim mi imamo mnogo više filmova i projekata nego crowdfunding kampanja. Zato što to po mom sudu i generalnom iskustvu, ne treba postati redoviti način financiranja filmova, niti to može biti. Međutim, to je zgodan alat kad se film tematski bavi nečim što već posjeduje tzv. community following; zajednicu koja je za temu vezana entuzijazmom i emotivno na svaki način. U slučaju ‘FunkYU’, to je definitivno tako. Jer, radi se o plesnoj muzici o jugoslavenskom funku, vinilmaniji, vinilima, gdje postoji široka zajednica slušatelja te muzike: plesača, DJ-eva, diggera, sakupljača, kolekcionara, također vlasnika trgovina s pločama, organizatora sajmova ploča… Nadam se da nisam nekog zaboravila.

“U svakom slučaju, to je široka zajednica koja definitivno nije omeđena granicama kvartova, gradova i država. Međusobno se ti ljudi vrlo dobro poznaju i nekako smo iskoračili, rekla bih, najviše među njih s ovom kampanjom. Oni su buduća publika, neki od njih su i dionici filma, a sada i sufinancijeri projekta. Takvim ljudima, koji su za to emotivno entuzijazmom vezani, gušt je sudjelovati na taj način. Nama je to velika stvar jer s tim sredstvima možemo pokriti troškove, primjerice zaista velike troškove autorskih prava za glazbu i neke druge stvari koje se pojavljuju u filmu. Pritom smo, naravno, zahvalni svima koji su nam izašli ususret i s ustupanjem prava. Toga je naprosto toliko da je ta suma značajna, a ima i dosta animacije te vizualnih efekata; raznih stvari koje, zahvaljujući svima koji su odlučili pomoći filmu, sad možemo napraviti. Još jednom svima hvala.”

Cjelokupni video razgovora možete pogledati ovdje, a subom do zvijezda stići ovdje.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

20. ZagrebDox: “Blago Kraljevstva Dahomey” – Priča o duhu iz statue

"Blago kraljevstva Dahomey" (2024) Mati Diop fokusira se na događaj iz 2021., kada se 26 umjetnina, od francuske vlade odobrenih za restituciju, premješta na mjesto odakle su otuđene.

20. ZagrebDox: “Šume šume” – Stilski sukobi

"Šume šume" produktivno je sagledavati kao integralni dio opusa Renate Poljak jer najuspjelije momente čine tematsko-stilski ekvivalenti.

Igor Mirković: “Fotografije uvijek pričaju priču o ljudima”

Igor Mirković je na 20. ZagrebDoxu predstavio svoj novi dokumentarni film, "Lijepi i dragi ljudi" (Motovun Film Festival, 2024.).

20. ZagrebDox: “Rusko tiho sunce” – Djevuške u Putinovim raljama

Stilski dinamizam koji poetizira cjelinu duša filma "Rusko tiho sunce", dok profiliranje likova autoricu, čini se, vrlo malo zanima.

Rea Rajčić: “Kod dokumentaraca često sama situacija diktira autorski tim i podjelu poslova”

Producentica i redateljica Rea Rajčić za naša portal govori o svom debitantskom filmu "1001 noć" (Eclectica, 2023.).

20. ZagrebDox: “Tamo gdje raste trava” – Mettlerovi paradoksi

Peter Mettler u "Tamo gdje raste trava", između ostalog, snima svoju majku i oca u poznim godinama, očevu samrtničku postelju i kremiranje...

20. ZagrebDox: “Radije bih bila kamen” – Mala Jela sjedi na kamenu

Identitet i metamorfoza istog zasigurno je jedna od fokusnih točaka filma "Radije bih bila kamen" (Studio Pangolin, 2024.) Ane Hušman.

20. ZagrebDox: “Lijepi i dragi ljudi” – Milenijska fotografija

"Lijepi i dragi ljudi" (2024) Igora Mirkovića mogao je donijeti znatno više informacija i zaći mnogo dublje u izabrani odsječak svijeta.

20. ZagrebDox: “Književna groupie” – Banalno o banalnom

Željko Špoljar je (glavni) lik dokumentarnog filma "Književna groupie" (Factum, 2024.), debitantskog samostalnog rada Nikice Marovića.

20. ZagrebDox: “Šutnja razuma” – Film – način uporabe

Zapaženi film Kumjane Novakove "Šutnja razuma" (2023) već se naslovom referira na nemogućnost zahvaćanja makabričnosti ratnog stanja.