O zemlji koju najčešće zovemo Sjeverna Koreja, službenoga naziva Narodna Demokratska Republika Koreja, snimljeno je razmjerno malo filmova, jer riječ je o državi ograničenih sloboda, stroge kontrole nad svim aspektima društva, koja desetljećima (osnovana je, tj. proglašena u rujnu 1948.) vodi čvrstu politiku zatvorenosti prema inozemstvu, samoisključenosti iz međunarodnih političkih, ekonomskih i drugih odnosa. Ipak, samo u 21. st. imali smo prigodu vidjeti nekoliko desetaka cjelovečernjih dokumentarnih filmova o Sjevernoj Koreji, ponekih snimanih u zemlji, uz odobrenje i pod nadzorom tamošnjih vlasti. Među zapaženijima, prikazivanima i u nas, bili su “Crvena kapela” (2009) i “Krtica u Sjevernoj Koreji” (2020) Danca Madsa Brüggera, “Ispod sunca” (2015) Rusa Vitalija Manskog, “Ljubavnici i despot” (2016) Britanaca Roberta Cannana i Rossa Adama – o začudnoj epizodi u kojoj su Sjevernokorejci, po nalogu predsjednika Kima Jonga Ila, 1978. oteli bračni par, uglednog Južnokorejskog redatelja Shina Sang-oka i glumicu Choi Eun-hee, da unaprijede sjevernokorejsku kinematografiju – i “Dan oslobođenja” (2016) Norvežanina Mortena Traavika, o nastupu slovenske glazbeno multimedijske skupine Laibach u sjevernokorejskom glavnom gradu P’yŏnyangu.
Svi, dakako, na ovaj ili onaj način, prema mogućnostima, ukazuju na kršenja ljudskih prava i nevoljne, mnogim gledateljima širom svijeta gotovo nezmislive uvjete života pod nepopustljivo represivnim autokratskim režimom dinastije Kim, u zemlji u kojoj zbog obveznog školovanja gotovo i nema nepismenih i koja intenzivno razvija nuklearni program, no u kojoj je sredinom 1990-ih od gladi umrlo više od 300 tisuća ljudi.
Navedeni filmovi, redom zanimljivi i vrsni, u prikazu su se Sjeverne Koreje barem djelomično, neki više, neki manje, priklonili ili podlegli optici bizarnoga, čuđenju tomu da je tako nešto uopće moguće u današnjem svijetu, čak s možda i nehotičnom mjericom arogancije, pogleda s visine, u što se uvlačila i svojevrsna crtica crnohumorne poruge. I sama redateljica filma “Beyond Utopia” (2023), Amerikanka Madeleine Gavin, kaže da je istražujući, pripremajući se, skupljajući materijale za svoj slikopis, primijetila da je većina suvremenih filmova o toj zemlji, mada uvijek bijahu kritički nastrojeni, prikazivala ono na što su njezine vođe – nakon Kima Ila Sunga (1948. – 1994.) njegov sin Kim Jong Il (1994. – 2011.) i unuk Kim Jong Un (od 2011.) – i htjeli svraćati pozornost svijeta, na strogu disciplinu života, stadionske tzv. masovne igre i usmjerenost zemlje na nuklearni program. Slutilo se, ćutjelo, podrazumijevalo, da pod tim pritiskom Sjevernokorejci žive teško, no kamera bi rijetko kad naišla na pukotinu u površini kroz koju bi uspjela poviriti u zbiljski jad svagdana, muku običnog građana iza lica danomične predstave jedinstvenog zajedništva u režiji državnog vrha.
“Beyond Utopia” uvjerljivo i potresno iznosi upečatljive sudbine, pripovijesti i prisjećanja nekolicine izbjeglih, samorazumljivo predstavljajući i tisuće, štoviše milijune drugih.
Početna zamisao Madeleine Gavin, dosad češće montažerke negoli redateljice, bila je ostvariti djelo o Lee Hyeon-seo, aktivistici koja je 1997., kao sedamnaestogodišnjakinja pobjegla iz domovine Sjeverne Koreje, od 2008. živi u Južnoj Koreji, a među ostalim, razmjerno je poznata kao autorica knjige “Djevojka sa sedam imena: Priča sjevernokorejske bjegunke” (2015) u kojoj je opisala svoja iskustva. U konačnici, Lee Hyeon-seo u filmu se, kojemu je izvršna producentica, pojavljuje tek povremeno, a u prvom je planu djelovanje južnokorejskog pastora Seungeuna Kima, hrabrog, predanog, srčanog, srdačnog, dobrodušnog organizatora i pomagača bjeguncima iz Sjeverne Koreje, preko kojega su filmaši dobili izravan pristup dvama slučajevima prebjeglištva koji se upravo odvijaju. Svjedočimo tako, gotovo uživo, uistinu uzbudljivom, napetom, neizvjesnom, mukotrpnom, više tisuća kilometara dugom putovanju peteročlane obitelji Roh – sredovječni roditelji, dvoje mališana i osamdesetogodišnja baka – životno ugrožene na svakom pedlju.
Diletantsko-amaterski bilježene kamerama pametnih telefona na licu mjesta i tehnički loše kvalitete, snimke odišu malo kad viđenom tragičnom vjerodostojnošću. Usporedno, bez slike s mjesta događaja, samo pomoću snimaka telefonskih razgovora, pratimo neuspio, nesretno okončan pokušaj bijega sedamnaestogodišnjaka, sina u Seoulu smještene sjevernokorejske prebjeglice Soyeon Lee koja je, poput mnogih sunarodnjaka, u domovini proživjela strašna zatvorska mučenja. U saznanjima (koja to možda i nisu) o djetetu ovisna je isključivo preko toga što joj telefonom govore i poručuju nepoznati joj posrednici neutvrdivog identiteta, navodno stvarni pomagači, možda tek prevaranti koji na taj način od nje izvlače novac – prebjeglištvo je vrlo skupo, zahtijeva neprestane isplate i podmićivanja ljudi koji prebjege doživljavaju tek kao robu i ni najmanje ne mare za njihove sudbine.
“U ovom filmu nema rekonstrukcijskih prizora”, ispisano je u uvodu. Suosjećajno angažiran, montiran gusto i dinamično, vještinom koja ne svraća pažnju na sebe i ne umanjuje dojam vibrantne sirovosti krvi i mesa, zadaha zbilje, “Beyond Utopia” uvjerljivo i potresno iznosi upečatljive sudbine, pripovijesti i prisjećanja nekolicine izbjeglih, samorazumljivo predstavljajući i tisuće, štoviše milijune drugih.
Uz druga priznanja te nominaciju za ovogodišnju BAFTA-u, “Beyond Utopia” nagrađen je Nagradom publike u kategoriji američkog dokumentarnog filma na prošlogodišnjem Sundanceu.