Koji osmijesi? Oni pretpostavljeno-očekivano-željenog svakodnevnog zadovoljstva, možda čak i sreće, osjećaja kojih će se i naći u običnom svagdanu razmjerno uređenih društava i života ili oni sad već (a možda i svojedobno) mitski osmijesi, iz razdoblja od sredine 1950-ih do konca 1970-ih kad je Nepal bio dijelom tzv. hipijevske staze, idealiziranog puta bijega urbanih zapadnjaka slobodnijih razmišljanja iz vlastitih uštogljenih, krutih, dehumaniziranih sredina na Istok, u Aziju, gdje je život tekao, zamišljaše, mnogo prirodnije. Katmandu, glavni grad Nepala, često je bio i posljednjom postajom staze te jedna od oaza pridošle djece cvijeća, s osobito im privlačnom ulicom Jhochhen Tole, prozvanom (Old) Freak Street (Ulica otkvačenjaka), puna državnih prodavaonica u kojima se zakonito prodavao hašiš. U toj fantaziji rečena je smolasta masa konzumacijom otvarala prolaz prema, je li, nirvani. Mitsko odredište oslobađanja od nametnutih stega opjevao je u nas, u jednoj od svojih manje popularnih pjesama, “Put za Katmandu”, na Azrinu albumu “Filigranski pločnici” (1982), i Branimir Štulić. Koliko nam je poznato, posrednim iskustvom, kako shvaćamo, metaforički.
Nepal, odnosno jedno od njegovih lica, i danas slovi kao mjesto na kojem će zapadnjak potražiti istočnjačku duhovnost, a zanimljivo se slučilo da se – uz film “Gdje su nestali svi osmijesi?” / “Where Have All the Smiles Gone” (Mountain River Films / Zipper Lab; 2023.) Anje Strelec, koji se bavi drugime, suprotnime – na 21. HRFF-u našao dokumenarni film koji to i pokazuje. U ukrajinsko-poljsko-francuskom “Mi nećemo nestati” (2023) Alise Kovalenko (u hrvatskom prijevodu naslova također nestajanje) skupina ukrajinskih tinejdžera iz ratne zone Donbasa upravo putovanjem u Nepal – koje nema veze s hipijevskom stazom – doista proživljava svojevrsnu katarzu i iskustvo koje im otvara vidike mogućnosti.
Do 2008. monarhija, otad republika, Savezna Demokratska Republika Nepal gospodarski je nerazvijena zemlja u kojoj 21-40 posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, a vlada je, drže upućeni, korumpirana. Među inime, stanju su uvelike naškodili desetogodišnji građanski rat (Nepalski građanski rat/Narodni rat Nepala, 1996. – 2006.) i razorni potresi 2015. g. (7,8 i 7,3 stupnjeva po Richteru), a razorni su potresi nešto manje magnitude zemlju pogodili i nedavno, u listopadu i studenom ove godine.
Trbuhom za kruhom, mnogi Nepalci – 50 posto nepalskih obitelji ima barem jednoga člana na pečalbi izvan zemlje – prisiljeni su tražiti posao u inozemstvu…
Varaždinka s briselskom adresom, Anja Strelec, rada se na polusatnom dokumentarnom filmu “Gdje su nestali svi osmijesi?”, o tragičnim problemima nepalskih radnika imigranata, latila na poziv nepalskog producenta, a dobar je dio materijala snimljen početkom sad već, moglo bi se reći, daleke 2017. g. Dokumentaristica, fotografkinja, novinarka, edukatorica, Strelec je zaokružila sugestivno, dojmljivo, ganutljivo djelo, izrađeno ponajprije u novinarsko-istraživačkom ključu temeljitosti i guste informativne prožetosti konkretnim slučajevima i podacima, no nimalo suhoparno niti objektivno distancirano. Isto se tako vješto klonila sentimentaliziranja osobnom nazočnošću ili vlastitim komentarima i interpretacijama – ili pak uz pomoć drugog voditelja ili novinara – što se u ostvarenjima reportersko-izvjestiteljskog tipa, kojima ovo nalikuje, inače često rabi.
Trbuhom za kruhom, mnogi Nepalci – 50 posto nepalskih obitelji ima barem jednoga člana na pečalbi izvan zemlje – prisiljeni su tražiti posao u inozemstvu, a nevolja je u tomu što ih ondje, kroz sustav raznih posrednika, agencija za zapošljavanje, tobože pravno-zakonskih zaštitnika, a zapravo izrabljivača, mahom tretiraju kao roblje. Bolje ne prolaze ni oni koji u tuđinu pristignu na svoju ruku, budući da je takav rad ilegalan. Najviše njih sreću traži u Saudijskoj Arabiji i Kataru – takve su okolnosti – a kako veli jedan od povratnika (ne usamljeni slučaj) koji je, kaže, ni kriv ni dužan proveo sedam godina u saudijskom zatvoru: “Sanjao sam o svijetloj budućnosti, ali odlazak na rad u inozemstvo zamračio mi je budućnost”. U Zaljevskim zemljama poslodavci se prema Nepalcima odnose kao prema vlasništvu koje su kupili – izrabljuju ih, tuku, muče, lišavaju svih prava. Film nas obavještava da je od 2008. čak 46 posto od četiri milijuna (!) nepalskih migrantskih radnika preminulo u inozemstvu. Ne prirodnom smrću, nego od posljedica psihofizičkog zlostavljanja.
Pred kamerom, načelno faktografski uredno, formalno i unizano, o svojoj hudoj sudbi govore nesretni povratnici, a riječ je dana i službenim predstavnicima raznih ustanova, organizacija i poduzeća, kako onima što se istinski zalažu i bore za boljitak, tako i onima koji zlatoustim frazama prikrivaju svoju zlu rabotu. Predstavljačkim izborima autorica se opire stilski pratiti i dočarati nevoljnost problemskog sklopa, već stupa odlučno i nepoetično, tiskajući nemile činjenice i svjedočenja, dočim nepalske prizore, interijerne i eksterijerne, snima gotovo razgledničarskim egzotizmom, mahom vedrih boja, obasjanih jarko lijepim svjetlom i čistim zrakom. No pomnom dramaturškom gradacijom tmina opisanih događaja zastire svjetlinu izgleda, a i ta opreka izvanjskog glaca, nasuprot unutarnjem jacu nedvojbeno doprinosi potresnoj gorčini utiska.
