PočetnaRecenzije21. Human Rights Film festival: "Mi nećemo nestati" – Zagrljaj nježnosti

21. Human Rights Film festival: “Mi nećemo nestati” – Zagrljaj nježnosti

|

Rusko-ukrajinski rat, snažno intenziviran ruskom invazijom na Ukrajinu 24. veljače 2022., traje još od veljače 2014., a prvih je osam godina bio usmjeren na status Krima – koji je Rusija anektirala 2014. – i na rat u Donbasu, tj. Rat u Istočnoj Ukrajini između ukrajinskih vojnih i paravojnih formacija na jednoj te proruskih separatističkih paravojnih postrojbi samoproglašenih Donjecke Narodne Republike i Luganske Narodne Republike na drugoj strani.

Otad smo, u svijetu kinematografije, već mnogo puta vidjeli krajolike Donbasa, najčešće vjerojatno tipična stepska, postindustrijska, (naizgled) zabačena prostranstva, njihova seoca i mjestašca koji ne odišu budućnosnom perspektivnošću, već se umnogome doimaju tromo zarobljenima u dobu nerazvijenosti, zapuštenosti, oronulosti, sklepanosti, skromnog sastavljanja kraja s krajem, vladavine komunizma u kojem je Ukrajina bila dijelom tadašnjeg SSSR-a. Sada, ktomu, ratnim razaranjima dodatno opustošenu i urušenu. Primisao već viđenoga vjerojatno će prominuti sviješću gledatelja pri prvim kadrovima “Mi nećemo nestati”“We Will Not Fade Away” / “Mi ne zgasnemo” (2023), novog filma Ukrajinke Alise Kovalenko, čije je snimanje otpočelo zimi 2019., a dovršeno s početkom ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Rečeno već viđeno ne spominjemo ovdje kao nedostatak, već kao svojevrsno zapažanje o tomu da je zahvaljujući nemilim, nesretnim, tragičnim događajima tijekom proteklog desetljeća, Donbas dobio, ustanovio, proširio vlastitu filmsku sliku koja se prepoznaje u kino dvoranama širom svijeta. Otvaranjem “Mi nećemo nestati”, publici koja barem donekle prati suvremenu svjetsku dokumentaristiku, može se učiniti da se nalazi na poznatom terenu. Što, napominjemo još jedanput, nije mana, već određena pobuda očekivanja, znatiželje prema tomu kakva je nova inačica (razmjerno) poznatoga ovaj put osmišljena, kojom se stilsko-tematsko-emocionalnom stazom pristupilo, kojim ćemo i kakvim sudbinama i osobnostima sada posredno svjedočiti, sa sigurne udaljenosti, iz udobnosti kino sjedala?

Pretežno neveseo, siv kraj, uvelike začađen, zacrnjen, prekopan, izdubljen, orugobljen kopovima ugljena i pripadnim postrojenjima, odiše tugaljivom melankolijom i bezvoljom, ali i svojevrsnom tihom ljepotom neužurbanosti, smirenosti života postrance od vreve i hitnje 21. st., dočim je ljetno svjetlo osobito prekrasnoga zlatnoga sjaja, što smo već imali prigodu primijetiti u prijašnjim donbaskim slikopisima, a zabilježeno je, suzdržano, bez kičerske eksploatacije, i u ovom ostvarenju.

“Mi nećemo nestati” istovremeno teče naoko rahlim pabirčenjem trenutaka zbilje, s neskrivenim šavovima i prijelazima, gdjekad dojmom nabacanoga, zbrzano prikupljenoga, no sve što prikazuje vrlo su zanimljivi zagledi u stvarnost…

Alisa Kovalenko, koja će čaroliju toga svjetla spomenuti u popratnim razgovorima, naumila je prije četiri godine snimiti film tihe nade, usrdnoga, nenametljivoga optimizma, i to kroz zapiske o petero tamošnjih tinejdžera, mladeži što stoički, silom prilika, trpi opsadno stanje zastalog života na rubu bojišnice. No, iako je njihovoj dobi primjerena vedrina opterećena svojevrsnom utučenošću, mladost kao mladost, prirodno je krepka i bodra te iskre živosti vrcaju neumoljivom žilavošću, malne same od sebe. Ne pročitamo li sinopsis, tek ćemo dobrano u film shvatiti da se Kovalenko poslužila zgodnim trikom kojim razvoj događaja prikazuje tako da pomislimo kako je baš tih petero tinejdžera u koje je ona usmjerila svoju kameru, nekim sretnim slučajem izabrano da sudjeluje u ekspediciji na Himalaju koju je za mlade iz donbaskoga ratnoga područja organizirao ukrajinski istraživač Valentin Ščerbakov. Polazište je, dakako, bilo obratno – Kovalenko je snimala protagoniste koji su već bili uključeni u projekt, samo nam to u filmu nije odmah otkrila. Iz dramaturških, bit će, razloga, a budući da cjelina fukcionira odlično i da spoznaja o toj maloj smicalici ne narušava povjerenje između autora i gledateljstva, odluka je nedvojbeno bila dobra i opravdana.

Unatoč, dakle, čitljivom dramaturškom luku, “Mi nećemo nestati” istovremeno teče naoko rahlim pabirčenjem trenutaka zbilje, s neskrivenim šavovima i prijelazima, gdjekad dojmom nabacanoga, zbrzano prikupljenoga, no sve što prikazuje vrlo su zanimljivi zagledi u stvarnost, onu najsvakodnevniju, ali nikad u njezin prazan hod dosade i nedogađajnosti. “Život je nesavršen, pa i dokumentarnom filmu valja biti takvim, s vidljivim pukotinama i brazgotinama”, citiramo Alisu Kovalenko iz jednog od intervjua, koja tu vodilju doista ostvaruje djelom.

Prisna, prijateljska skica bivovanja tih donbaskih mladića i djevojaka, svih s umjetničkim sklonostima – čak i mladac koji želi biti automehaničar tomu zanatu pristupa s viškom kreativnosti – a kojima se pružila prilika da se putovanjem u Nepal i usponom do baznog kampa Annapurna osvjedoče o tomu da se istinski mogu maknuti iz okolnosti u kojima su se zatekli, “Mi nećemo nestati” utiskuje se kao ostvarenje nenametljivo nježnog i toplog zagrljaja. “Svoj djeci, svim sanjarima koji nastoje osvijetliti svoje živote, čak i u najdubljoj tami”, zapisano je odjavnom posvetom koja se, po odgledanom filmu, neće učiniti samohvalno patetičnom.

"Mi nećemo nestati" /  "We Will Not Fade Away" / "Mi ne zgasnemo"
Scenarij i režija: Alisa Kovalenko
Producenti: Valerij Kalmikov, Jana Kalmikova i Aleks Kobalev
Kamera: Alisa Kovalenko i Serhij Stetsenko
Montaža: Marina Majkovskaja
Zemlje podrijetla: Ukrajina / Poljska / Francuska
Godina proizvodnje: 2023.
Trajanje: 100 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

13. Škola dokumentarnog filma: Bez šminke

U zagrebačkom Dokukinu KIC 18. su lipnja premijerno prikazani završni radovi 13. Škole dokumentarnog filma.

Mašinokoreografije Alaina Resnaisa

Zanimanje Alaina Resnaisa za mašine, mogu se donekle pripisati posleratnom industrijskom "boomu" 1950-ih u Francuskoj.

Petnaesta Nagrada “Vedran Šamanović” Ani Hušman za film “Radije bih bila kamen”

Ovogodišnja, petnaesta po redu Nagrada "Vedran Šamanović", pripala je Ani Hušman za film "Radije bih bila kamen" (2024).

“Burden of Dreams” – Film važniji od života

Četvrtu sezonu "Klasika svjetske dokumentaristike" otvaramo tekstom o dokumentarcu "Burden of Dreams" (1982) Lesa Blanka.

Otvorene prijave za 33. Dane hrvatskog filma

Dani hrvatskog filma pozivaju na prijavu filmova za 33. izdanje, koje će se održati od 17. do 20. listopada 2024. u karlovačkom Kinu Edison.

Fotopokret i kinostazis Abbasa Kiarostamija

U drugom tekstu esejističkog serijala "Mineur/majeur" bavimo se manje poznatim filmovima iranskog redatelja Abbasa Kiarostamija.

“The History of Time Travel” – Pseudodokumentarac u slobodnoj formi

"The History of Time Travel" Rickyja Kennedyja iz 2014. godine u narativ uvodi fiktivno znanstveno otkriće, točnije motiv vremenskog stroja.

U srijedu u Bjelovaru počinje nova sezona Filmodroma

Već sedmu godinu sastavni dio Bjelovarskog kulturnog ljeta je program "Filmodrom ljetno kino" Udruge DOKUart.

Riječka premijera “Galeba” u Ljetnom Art-kinu

U Ljetnom Art-kinu 3. srpnja održat će se riječka premijera dokumentarnog filma "Galeb" (Greta Creative Network, 2024.) Davida Lušičića.

Parakartografija Luca Moulleta

U ovom esejističkom serijalu "Mineur/majeur" zavirujemo u opskurne - najčešće kratkometražne i srednjemetražne – ćoškove opusa kanonizovanih reditelja.
Scenarij i režija: Alisa Kovalenko<br> Producenti: Valerij Kalmikov, Jana Kalmikova i Aleks Kobalev<br> Kamera: Alisa Kovalenko i Serhij Stetsenko<br> Montaža: Marina Majkovskaja<br> Zemlje podrijetla: Ukrajina / Poljska / Francuska<br> Godina proizvodnje: 2023.<br> Trajanje: 100 minuta21. Human Rights Film festival: "Mi nećemo nestati" – Zagrljaj nježnosti