Prvi cjelovečernji film Elvisa Lenića, dokumentarni “Brod” (Kinematograf, 2023.) svjetski je premijerno prikazan krajem srpnja, na zatvaranju ovogodišnjeg, 70. Pulskog filmskog festivala, izvan konkurencije, u Areni, među inime kao djelo prigodne domaće teme, budući da je u njemu riječ o pulskom brodogradilištu Uljanik, nekoć velikanu, posljednjih dekada češće problemu nego dici domaće industrije, gospodarstva i politike.
Inozemna premijera uslijedila je krajem listopada, ni manje, ni više nego na osobito uglednom 27. Međunarodnom festivalu dokumentarnog film Ji.hlava (24. 10. – 29. 10. 2023.), u češkoji Jihlavi. I to u, kako se drži, najprestižnijoj natjecateljskoj sekciji, međunarodnoj konkurenciji “Opus Bonum”. Već samo sudjelovanje u tom programu može se smatrati povelikim priznanjem, a činjenica da je “Brod” na koncu nagrađen glavnom nagradom, Najbolji međunarodni dokumentarni film (Najlepši mezinárodni dokumentárni film/Best World Documentary Film), uistinu je izniman uspjeh. Žiri je odluku obrazložio ovako: “Za dojmljivu, temeljito istraženu i vizualno zadivljujuću priču o hrvatskom brodogradilištu čiji uspon i pad odražavaju političku sudbinu bivše Jugoslavije.”
Zanimljivo je, uz ostalo, da je Lenićev film, ostvaren bez zamjetnog nastojanja objašnjavanju i pojašnjavanju, odnosno bistrom iscrtavanju problematike koje u neupoznatoga neće ostaviti dvojbi, naišla na tako dobro razumijevanje peteročlanog žirija. Dvoje njegovih članova, doduše, jest iz nekoć socijalističkih zemalja (BiH i Češka) koje proživješe tranziciju te im je princip slučaja Uljanik vjerojatno prilično blizak (gledaju to, kako se kaže, svaki dan, već desetljećima); no troje ih je iz država zapadnijih, društveno-ekonomski uređenijih kultura (Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD) čiji žitelji, pomislilo bi se, ovakve pripovijesti ne usvajaju spontanošću svagdanskim iskustvom usađenog prepoznavanja.
No Lenićev pohvalno jednostavan pristup očito je zahvatio širok zajednički nazivnik, audiovizualnom komunikacijom pod njegovim vodstvom prevladane su moguće prepreke toga tipa, a hude boljetice bespoštedno pohlepnog manipulativnog kapitalizma vjerojatno su, onomu tko ih želi vidjeti, podjednako uočljive posvuda, bez obzira bilo to u kapitalističkom sustavu ustaljenom odavna ili u onomu koji je nastupio kad je upaljeno svjetlo nakon mraka socijalističkog samoupravljanja. I nevolja izrabljenog, iznevjerenog, odbačenog tzv. malog čovjeka, bit će, u sklonoga slušatelja odjekuje jednako na svim meridijanima.
…”Brod” se svejedno doima ostvarenjem iskreno zainteresiranoga autora koji se, istina, kloni otvorenog iskazivanja osjećaja, no tiho i postojano zrači naklonošću i toplinom.
Priča o Uljaniku uistinu jest priča o usponu i padu, a Lenić je ne iznosi novinarsko-istraživačkom opsežnošću i preciznošću sustavno i temeljito obrađenih podataka, dokumenata, uzroka i posljedica, već u ključu osobnih pogleda, doživljaja i iskaza, koji ne tvrde da daju pouzdanu i nepobitno nepristranu sliku, ali načelno se doimaju uvelike uvjerljivima. Nakon kratkog uvodnika u kojemu je povijest Uljanika kontekstualizirana u svega nekoliko rečenica, uz ponešto crno-bijelih arhivskih fotografija, slika nudi isključivo snimke brodogradilišta danas (snimano 2019. – 2020.), interijera i eksterijera neugodno praznog, napuštenog i zapuštenog, dobrim dijelom zahrđalog giganta kojim jedva kad promakne kakav čovjek, radnik, na čijim navozima gotovo zastrašujuće stoički leže dijelovi nedovršenih golemih brodova, olupina i prije no što su izgrađene, opasane zahrđalim skelama koje, slutimo, samo što se ne uruše. Posrijedi su pretežno tzv. neutralni totali i polutotali, bilo statični, bilo u sporim pokretima, prošarani snimkama dronom (Goran Škofić) iz visinske okomice čija nam perspektiva – ptičja, čovjekovom uobičajenom iskustvu neznana – prostire začudne geometrizirane oblike i odnose koji, ljudskih ruku djelo, sugeriraju sklad, čvrstinu, postojanost, neumitnost. Neumitnost, bit će, sudbine koja nezaustavljivo kroči po svomu, što god mi o njoj mislili.
Zvukom se, suzdržano, ali uporno prisutno, protežu ječanja i bučenja strojeva i rada u metalnoj industriji, ovda-onda propluta kakva meka, sjetna dionica suvremene instrumentalne glazbe, uplovi i pokoja pjesma, osobito upečatljivo “Kud plovi ovaj brod” u izvedbi Sergija Endriga, u samoj završnici, kad se i dronska kamera s brodogradilišne vedute polako otisne prema pučini. Čut ćemo i isječak govora Josipa Broza Tita, istrške s radničkih skupova i prosvjeda protiv uprave, a glavninu pripovjednog audiozapisa čine prisjećanja negdašnjih radnika – koje slikom ne vidimo – mahom nezadovoljnih, razočaranih, prigušeno ogorčenih. Uz njihova osobna prisjećanja, doživljaje i interpretacije iz vlastita gledišta kojima smo slobodni vjerovati koliko povjerujemo, ne navode se godišta niti kakvi čvršći putokazi, no u najkraćem, kazuju da je nekoć, u samoupravnom socijalizmu, za SFR Jugoslavije, Uljanik bio dobro, odlično organizirana institucija koja je, iako ne bez mana, razmjerno dobro skrbila za radnike, a potom je, u tranziciji, počelo nemilosrdno rastakanje pod neposrednim vodstvom (titulom) menadžera koji su slabo marili za upravljanje pogonom i poduzećem, a mnogo više za upravljanje sredstava prema vlastitim računima.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća, podsjetimo, radnici Uljanika činili su 65 posto radništva Pule. Zvanjem diplomirani inženjer strojarstva, Lenić je i sam svojedobno bio zaposlen u Uljaniku, kao i neki članovi njegove obitelji, uz ostale i otac Rino kojemu je film i posvećen. Osim ovoga posljednjega, ispisanoga na odjavnici, u samom filmu nećemo doznati ništa od navedenoga, no možemo saznati izvanfilmskim informiranjem. A čini se da bi taj čimbenik osobnog sudjelovanja mogao biti zalogom te naročite vrline kojom privlačno i nenametljivo pulsira cjelina. Mada slikom dosljedno promatrački odmaknut, na sigurnoj objektivnoj udaljenosti nepristranog bilježitelja, što priziva frazu hladno oko kamere, “Brod” se svejedno doima ostvarenjem iskreno zainteresiranoga autora koji se, istina, kloni otvorenog iskazivanja osjećaja, no tiho i postojano zrači naklonošću i toplinom.