Medicina tretira nelogična, nekoherentna i društveno neprilagodljiva ponašanja kao psihičke poremećaje, a brojne religije i duhovni pravci u istima vide paranormalne fenomene, demonska opsjednuća ili odanost zlim silama. Rascijep između dva modela objašnjenja koji je i sȃm mističan, predmet je prvog samostalnog filma Marinka Marinkića, “Tamna komora” (Eclectica, 2023.), koji je sinoć premijerno prikazan na 21. Liburnia Film Festivalu. U dokumentarcu se susreću dvije narativne osi oblikovane iskazima u offu: muškarac se prisjeća člana obitelji liječenog od stanja koje bi se moglo prepoznati kao shizofrenija, a žena slično govori o svojoj bivšoj ljubavi, čovjeku koji je za sebe vjerovao da je opsjednut. Autor u intervjuu za Dokumentarni.net otkriva da je prvi sugovornik njegov otac koji pripovijeda o svome tragično preminulom bratu, njegovom stricu, a sugovornica žena koja je anonimno pristala ispričati kako je i sama osjetila demonsko prisustvo, što njenoj perspektivi unutar filma daje dodatnu težinu. Isprepletene unutar filma, dvije ispovijesti uistinu dobro funkcioniraju, stvarajući privid da se ispitanici referiraju na istu osobu uz posve različite početne pretpostavke.
U vizualnom smislu, također je moguće iščitati dva pristupa. S jedne strane, Marinkić primjenjuje video feedback, očitanje slike dobivene premotavanjem videa, te uključuje različite apstraktne strukture koje videotehnologija općenito generira (zažućenje ekrana, karakteristično pretapanje boja, snijeg i slično); s druge, u krupnim i detalj planovima prati se proces razvijanja fotografija, njihovo potapanje u tekućinu razvijača, fiksiranje slike i konačno sušenje. Obješene o zid, crno-bijele detalj kompozicije otkrivaju obnaženo tijelo neidentificiranoga muškarca prepuno različitih nepravilnosti. Upitan o motivaciji za takva stilska rješenja, Marinkić otkriva da ga je zanimalo opetovano spominjanje ožiljaka u kontekstu opsjednutih ili mentalno poremećenih, kao i stari mit da fotografija može oduzeti dušu svog subjekta.
Marinkićeva “Tamna komora” stoga i sama može imati dvojako značenje. Kao fizički prostor, ona opisuje uvjete potrebne za razvijanje analognog filma, nužnu pretpostavku slika kojima taj medij postiže svoj učinak. Shvaćena metaforički, tamna komora je stanje u kojemu se nalaze opsjednuti i/li nerazumni, njihov doživljaj vlastite egzistencije. Ne samo da ih neurotipična populacija ne razumije, nego se i oni sami osjećaju odsječeno, zatvoreno u vlastiti svijet, izolirano u svojoj patnji koja im je i samima čudna. Povezujući koncepte mentalnog oboljenja i opsjednutosti te zanimajući se za mističnost fotografije, Marinkić u film unosi kvalitetu neopipljivog, odnosno tematizira ono o čemu se može samo nagađati – što se točno događa pri procesima o kojima je moguće govoriti samo u nesigurnim i nestabilnim slikama, koji počivaju na senzacijama, koje je nemoguće potpuno kontrolirati, a ni pojmiti oslanjanjem na racionalna objašnjenja?
Afirmiran kao snimatelj, prije svega kroz suradnju s Josipom Lukićem na nizu njegovih dokumentarnih filmova, Marinko Marinkić demonstrira istančan osjećaj za potencijal vizualnih medija da se uhvate ukoštac s onim nepredmetnim, apstraktnim.
Tamna komora izazov je hladnoznanstvenom, distanciranom shvaćanju složenih psihičkih doživljaja. Marinkić na dovitljiv i upečatljiv način nastoji sugerirati njihovu dubinu i neuhvatljivost u očima kako zdravih, tako i oboljelih. Ovdje ključnu ulogu ima začudnost različitih grešaka karakterističnih za videotehnologiju, onih marginalnih, načelno neželjenih ponašanja kojima se medij može odati i koja ometaju nedvosmislenost poruke koja se nastoji prenijeti. U određenim kontekstima, te nepravilnosti ili viškovi nazivat će se i šumovima ili bukom (eng. noise), slijedom preuzimanja toga koncepta iz teorije komunikacije, a Marinkiću služe kako bi na nehermetičan način ponudio vizualnu reprezentaciju stanja kojima se najčešće pristupa diskurzivno, bilo kroz stručne opise, bilo kroz različite oblike usmene predaje. Najzanimljivija osobitost video feedbacka pritom je njegova autoreferencijalnost – kadar televizijskog ekrana na početku “Tamne komore” koji se u beskonačnoj petlji javlja u samome sebi, kao dva suprotstavljena zrcala, uvodi metaforu poniranja u unutrašnjost psihe.
Afirmiran kao snimatelj, prije svega kroz suradnju s Josipom Lukićem na nizu njegovih dokumentarnih filmova, Marinko Marinkić demonstrira istančan osjećaj za potencijal vizualnih medija da se uhvate ukoštac s onim nepredmetnim, apstraktnim. S obzirom na to da čini i velik odmak od svog (su)autorskog prvijenca “Punčke” (RARE, 2012.) režiranog s Filipom Meštrovićem, svakako će biti zanimljivo vidjeti u kojem smjeru će se njegov senzibilitet razvijati dalje. Jer kako i sam ističe – zanimaju ga stanja kao takva, ne analize i sudovi, s posebnim naglaskom na projekte od osobnog značaja.