Ako ste se slučajno pitali gdje je nestao američki redatelj Chris Smith nakon kultnog hita “American Movie” (1999) – živ je i zdrav, posljednjih nekoliko godina posebno aktivan, iako uglavnom kroz komercijalne projekte poput “Fyrea” (2019) i “Bad Vegan: Fame. Fraud. Fugitives.” (2022). Smithovo pronicljivo i radoznalo oko posebno je na početku karijere hvatalo rubne, autsajderske pojave, baš poput Mark Borchardta iz “AM-a”. Njegov posljednji dugometražni filmski uradak nije galaksijama udaljen od našeg vječnog favorita, ali ipak je bliže mainstream gažama koje plaćaju stanarinu, doduše podosta osobnijeg tipa, zamotanih u žanrovsko ruho biografskog dokumentarca. Cijeli ovaj podosta generički opis bi, doduše, sigurno i bez kolateralnih žrtava aterirao na obližnju ledinu, da ne ponudimo ključnu informaciju da se u projekt aktivno uključila jedna od najvećih filmskih zvijezda današnjice, Robert Downey Jr.
U dokumentarcu “Sr.” (2022), koji je početkom prošlog prosinca službeno predstavljen na Netflixu, Robert u prvi plan gura svog oca, Roberta Downeyja starijeg, glumca i underground redatelja iz šezdesetih i sedamdesetih (“Putney Swope”, “Pound”, “Greaser’s Palace”), čiji su filmovi svojom strukturom, estetikom, tematikom i često gerilsko-anarhističkim stvaralačkim uvjetima prkosili tadašnjim konvencijama. Downey se u svojim ostvarenjima na često začudan način znao upuštati u avanture demistifikacije vjerskih, kapitalističkih i općedruštvenih dogmi, no u samom dokumentarcu ipak konvencionalnog tipa, najveća je pažnja posvećena redateljevom odnosu i interakciji s megapopularnim sinom.
Smith će kroz devedesetak minuta, kako to i obično biva u biografskim doku-primjercima, gledatelja provesti najznačajnijim životnim i karijernim postajama glavnog protagonista, pa i onom ne baš najponosnijom – činjenicom da je Sr. svom potomku, današnjem glumačkom superstaru, sa svega šest godina dao joint marihuane. Bila su takva vremena; “Petnaest godina potpunog ludila”, kako stariji Downey govori o tom razdoblju vlastitih stvaralačkih i ovisničkih vrhunaca na bijelom i zelenom. Dakako, odrastajući u takvom okruženju, mlađi član obiteljskog klana emulirao je ponašanje starijih. Okružen glumačkim energijama i objektivima kamera, brzo je pohvatao filmske konce, naročito upijajući glumačke izvedbe mame Elsie, prisutne u većini Sr.-ovih filmova; tamnija, ovisnička strana show-biz života, umalo je Roberta mlađeg koštala karijere, no zadnjih je dvadesetak godina, srećom – čist.
Zanimljivost dokumentarca “Sr.” kojom Smith barem malo pokušava razbucati doku-biografske kanone, svakako je metafilmski pristup materijalu.
Zanimljivost dokumentarca “Sr.” kojom Smith barem malo pokušava razbucati doku-biografske kanone, svakako je metafilmski pristup materijalu, pa u konačnoj verziji povremeno pratimo montažni proces i isječke alternativne verzije dokumentarca, kakvu bi snimio glavni protagonist. Teško je reći kako bi ista izgledala ili izgleda, odnosno koliko bi se uopće razlikovale Smithova i Sr.-ova vizija jer kadrove potonje dobivamo na kapaljku, možda ponajprije u većem postotku intimnijih, osobnijih obiteljskih scena. Originalni autor, pak, trenutke takve vrste pokušava crpiti prvenstveno iz zajedničkih pojavljivanja oca i sina pred kamerom. Do kraja filma snimljenog gotovo u potpunosti u crno-bijeloj tehnici, ipak ostaje prisutan neorganski, intruzivan osjećaj prisutnosti kamere u prostoriji, a situaciji previše ne pomaže ni Sr.-ova zakopčanost ispred američkog redatelja, govoreći tek koliko treba i ono što ga se direktno pita, u povremenim šetnjama New Yorkom njegove mladosti, ali uglavnom unutar vlastita četiri zida. Kako će “Sr.” odmicati prema svome kraju, tako će i očevo zdravlje (Parkinsonova bolest) biti sve lošije; dakako ni sin neće ostati imun na takav razvoj situacije, pa ćemo u zoom razgovoru s psihijatrom napokon svjedočiti određenim pukotinama u oklopu unutar dosad generalno pomalo ispeglane, gotovo PR-ovske prezentacije.
Smith kao da je ostao u svojevrsnom raskoraku želja, mogućnosti i konačne izvedbe: “Sr.” je zapravo dramaturški razbarušen film, nejasnog i nepotpunog fokusa – natukničan i nezaokružen s biografske strane uslijed manjka dubinske/društvene kontekstualizacije Sr.-ove filmske karijere, također i osobne gdje starijeg Downeyja van tabloidnih rafala ne dobivamo priliku doživjeti kao oca, muža, autentično ljudsko biće u krajnjem slučaju. Bilo kroz moguće zatajene informacije, bilo kroz skriptirane, skoro kalkulirane dijaloge dvojice muškaraca, gledatelj je od prve do posljednje sekunde trajanja dokumentarca osuđen na ulogu pasivnog promatrača, onog kojeg se konstantno upozorava da je ovo što gleda samo još jedno u nizu kontroliranih (filmskih) iskustava. “Dat’ ćemo što vam mislimo dati, emocije i eventualne sugestije ostavite u košarici ispred vrata.”