Iz Beograda za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Arsenal je njemački filmski institut, koji se filmom studiozno bavi već šezdeset godina. Posvećen je izučavanju, prikupljanju, pohranjivanju i prikazivanju filmskih ostvarenja, onome što u hrvatskom kontekstu akutno nedostaje, dok su povremene inicijative o utemeljenju Filmskog centra iz devedesetih, danas gotovo zaboravljene. Usporedimo li situacije, ona beogradska je povoljnija već što se tiče prikazivačkih prostora, muzeja filma i pripadajućeg osviještenog odnosa prema filmskoj prošlosti. U sklopu Jugoslavenske kinoteke i Muzeja jugoslavenske kinoteke nalaze se kinodvorane, prostori o kakvima smo mi prestali razmišljati, zadovoljivši se tek povremenom problematizacijom postojećeg stanja.
Posebna je retrospektiva na Beldocsu posvećena dijelu kolekcije Arsenala, a kustosica Angelika Ramlow približila nam je u masterclassu “Arsenal – Institute for Film and Video Art: Keeping Alternative Cinema Alive and Thriving” način funkcioniranja ustanove, programske fokuse kontekstualizirane reverzibilnom vezom filmova i društva, da bi se preko lociranih neuralgičnih točaka rasprava istovremeno povela na više frontova. Dio djelatnosti orijentiran je na distribuciju i radioničke aktivnosti, dio na izgradnju filmskog arhiva, dok zahvaljujući dugoj tradiciji Institut ima osiguranu publiku, stoga je na programskoj liniji usredotočen na suradnje s prominentnim stručnjacima i filmašima, omogućavajući im prostor za slobodan odabir tema ili načina prezentacije. Sama je Ramlow orijentirana na eksperimentalni film, formu na razmeđu različitih predmeta interesa, kako je opisuje, usidrenu u suštinsku intermedijalnost. Pritom posebno naglašava važnost prirode medija, razliku između digitalne i analogne verzije, od kojih ova potonja omogućava puni doživljaj, jer autori u rad često autoreferencijalno unose karakteristike filmske trake. Ipak, povela se priča o važnosti digitalizacije u svrhu očuvanja uslijed krhkosti fizičkih osobina filmova, a danas je upravo briga za filmsko naslijeđe, stvaranje arhiva i pomišljanje odnosa prema suvremenim relacijama ili publici, polazna točka rada sličnih institucija.
Ramlow je naglasila sve veće zanimanje za arhiv kao dio filmske povijesti, ali i recentnih filmskih prerada, čemu smo između ostalog svjedočili u velikom broju ostvarenja predstavljenim i na Beldocsu. Jučer je u sklopu “Posebnih projekcija” – u kojem je i “Hrvatskog narodnog preporoda” (Petnaesta umjetnost, 2022.) Gorana Devića – prikazana “reKAPITULACIJA” (2023) srpskog autora Filipa Markovinovića, film u koji su opet inkorporirane prepoznatljive slike devedesetih, međutim naglašenim zvukom u gledatelju izazivaju otpor i nelagodu, da bi se fokusirali na svjedoke vremena i organizirani otpor umjetničke skupine Led art. Riječ je o kolektivu čije aktivističko-umjetničke akcije podsjećaju na Kugla glumište, a posebno Neue Slowenische Kunst, no njihov je značaj, kao što sami utvrđuju, iz političkih razloga posve marginaliziran i sustavno ignoriran. Utoliko film arhivu podvrgava reinterpretacijama samih sudionika, a iako je propušteno estetikom čvršće aludirati na poetiku grupe, barem se premeće u zapis o izvaninstitucionalnim događanjima koja često ostaju nezabilježena.
Neoriginalnost se međutim očituje u klasičnoj formi intervjua i pripadajućim reminiscencijama protagonista, dok je suprotstavljen pristup bilo moguće uočiti u tematski bliskim “Svjetlima Sarajeva” (2022) Srđana Perkića iz BiH. Film se zanima za značenje Zabranjenog pušenja za sarajevski kulturni kontekst, ali ujedno i spregu sa Skenderijom kao mitskim mjestom ondašnjih koncertnih, sportskih i kulturnih događanja. Iako se prije približava estetici i vizuri videospotova, film se ipak oslanja na naraciju napisanu i pročitanu od strane Seje Sexona. Na taj su način prilično jednostavno izbjegnuti klišeji biografskog filma, slika se postepeno iscrtava unutar postavljenog okvira, a Sarajevo preobražava u ravnopravnog protagonista, čiji je prostor temu nepovratno odredio.
