Iz Beograda za Dokumentarni.net: Iva Rosandić
Kako povezati dva grada, dva društva, historijsko nasljeđe i suvremeni kontekst, samo je dio pitanja koja nameće eksperimentalni projekt “A Sense of Place”. Iransko-njemačka producentica i kustosica Afsun Moshiry kurirala je program usredotočen na kontemplaciju konkretnog mjesta prema razotkrivanju slojeva njegove mentalne arheologije. Iza projekta stoji zaklada Wima Wendersa, a temeljna je ideja povezati nekolicinu izmještenih iranskih redatelja s onima lokalnog konteksta, ne bismo li u suštinski različitoj situaciji otkrili neočekivane poveznice. Konkretno, svako novo mjesto prikazivanja mijenja perspektivu uključenih filmova, čija se interpretacija prilagođava novostvorenoj atmosferi. Beldocs je inkorporirajući projekt povezao jugoslavensko filmsko nasljeđe i recentno iskustvo grada, s filmovima na prvi pogled nesvedivog koncepta, ali koji tematski i estetski ostvaruju čvrste spone.
U ovom je slučaju polazišna točka bio film “Halo, München” (Zagreb film / Studio za dokumentarni film (SDF); 1968.) Krste Papića, čije ga zanimanje za prazni prostor i odatle proizašle društvene konotacije čini sažimajućom točkom svih viđenih filmova. Naknadnu interpretaciju zajedničke prošlosti, promjenu veduta grada koja neminovno determinira način življenja, čini film “1973” (2014) Stefana Ivančića. U novostvorenom i preostalom filmskom prostoru, protagonisti su pozicionirani na razmeđu prošlog i sadašnjeg, vječnom procjepu nikad završenih priča koje se raspliću da bismo ih dovršili u imaginaciji.
A da bismo dimenzionirali vizualnu razinu i ujedno povezali dva kulturološki bitna prostora – Muzej jugoslavenske kinoteke i Jugoslavensku kinoteku, vrijeme između dvije filmske sekcije, one lokalne i one iranske, bilo je ispunjeno audio-šetnjom (“A Sense of Place: Audio walk”) uz naraciju Marka Grbe Singha i Afsun Moshiry. Pritom svatko od njih daje vlastito promišljanje grada, potpuno u skladu s pozicijom iz koje progovara. U šetnji se podcrtalo iščitavanje prostora kakvo jest ili može biti, da bi se suština prepoznala u njegovim žiteljima, koje susrećemo slučajno, čiju povijest nanovo ispisujemo, pri čemu nas prije zanima ona izmaštana realnost neminovno dovedena u vezu s vlastitim iskustvom. Govorimo li o zajedničkom nasljeđu, što je poveznica koja iz prikazanih filmova proizlazi, onda je prepoznatljiva arhitektura, koja svjedoči o pratećim socijalnim promjenama, pravo mjesto prepoznavanja.
Iranski su filmovi pak posredno reagirali na otvorene teme, pruživši presjek osobnog doživljaja političke i socijalne situacije, povremeno izrazito klaustrofobične, poput filma “Fobos” (2023) Mine Keshavarz. Stvarajući nove slike mjesta utemeljenih na imaginaciji i psihičkoj topografiji, svi filmovi dali su presjek individualnog srastanja s prostorom i kasnijeg neminovnog prekidanja spona. Društveno određenje reflektira se kroz biografije autora, koji većinom raseljeni, dio iskustva unose u specifične poetike, podcrtavajući inherentni politički podtekst. Film “Maltournée” (2023) redatelja Pooya Abbasiana, priču širi prema pitanju suvremenih migracija, stvaranja novih slojeva obezvlaštenih, koji suptilno mijenjaju uspostavljene društvene odnose.
Esejističku strukturu koja je u stanju nadići prostorno-vremenske relacije, tražeći utočište u svevremenosti ili istovremenom postojanju svih navedenih kompleksa, nudi “Hollow” (2023) Mohammadreze Farzada, koji slikama ispunjava psihičku rupu. Prazni dugi kadrovi otvaraju mogućnost imaginativnog preispitivanja doživljaja prostora, s izravnim adresiranjem političke situacije i njene odraza na rekonstrukciju filmske strukture.
“Great Are the Eyes of A Dead Father” (2023) Afsaneh Salari bavi se pak težinom nasljeđa, nepripadanjem i vječno rubnoj poziciji. Zanimljivo je da su neki kasniji filmovi u srpskom natjecateljskom programu, poput “Reznice” (2022) Davora Marinovića provukli istu temu, čime se otvorena problematika neminovno provukla izvan zamišljenih kontura. Multimedijalnost u srži, prebacivanje kreativnosti na publiku, koja postaje aktivni moment stvaralaštva kreirajući individualne relacije u odnosu na dano, ne samo da doprinosi promišljanju kulturne stvarnosti kao posthistorijskom supostojanju paralelnih naracija, već se napuštanjem ograničenja kinodvorane naglašavaju ekstenzivne, rijetko dokraja realizirane, mogućnosti filma.