“Water Pulu 1869 1896” – Ravnoteža oka

U filmski je medij upisano stvaranje i pokretanje međuprostora koji se može opisati kao nerazlučiv spoj stvarnog i imaginarnog, vidljivog i nevidljivog, prisutnog i odsutnog, sadašnjeg i prošlog. Želeći istaknuti ovu dihotomiju svojstvenu pokretnim slikama, filmolog Gilbert Perez naslovio je svoje kapitalno djelo o filmskoj umjetnosti “Materijalni duh” (“The Material Ghost”, 1998.). Dvojnost i paradokse upisane u našu percepciju pokretnih slika nadahnuto je istraživao i hrvatski medijski umjetnik Ivan Ladislav Galeta (Vinkovci, 9.5.1947. – Zagreb, 7.1.2014.), koji je hrvatski film zadužio serijom briljantnih eksperimentalnih filmova: “Sfaira 1985-1895” (1971. / 1984.), “Dva vremena…” (1977. / 1984.), “Water Pulu 1869 1896” (Filmoteka 16; 1987. / 1988.) i “Wal(l)zen” (1977. / 1989.). Od 1977. do 1990. vodio je Multimedijalni centar Studentskoga centra Sveučilišta u Zagrebu, učinivši od njega okupljalište, ali i rasadnik zaljubljenika u filmski eksperiment. Svoj habitus učitelja i emancipatora, što je ponajprije bio, devedesetih je godina nastavio njegovati na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje sudjeluje kao jedan od pokretača smjera koji danas nosi ime “Novi mediji”. U Galetino filmsko djelovanje duboko je upisana potreba da se medij, bio on slika, zvuk ili fotografija, pomakne u nove spoznajne sfere, propitivanjem i dekonstrukcijom ustaljene percepcijske logike.

U svojem naizgled jednostavnom videoradu “Water Pulu 1869 1896”, Galeta kao predložak koristi snimku vaterpolo utakmice između Koreje i Francuske, pritom jednom jednostavnom intervencijom dubinski mijenjajući percepcijsku logiku prikazane situacije. Onaj jedan jedini vječno pokretan element u sportu – lopta, Galetinom invencijom postaje statičan, tako što se stalno nalazi na istom mjestu unutar kadra. Lopta se, dakle, optičkom manipulacijom drži u sredini slike, dok se sve ostalo uporno kreće oko nje, postajući svojevrsno Sunce solarnog sustava što ga čini sportska utakmica. Galeta na taj način filmsku sliku prikazuje upravo na suprotan način onome što smo ustaljenom logikom naše iskustvene percepcije od iste navikli očekivati. Redatelj tako gradi novu situaciju s dobro poznatim elementima, no ona je očuđena zbog novih veza između elemenata koji reagiraju na posve neočekivan način. Ili, kako je o Galetinom filmu u tekstu “Pjevati o vinu – misli o radu Ivana Ladislava Galete” zapisao slavni Malcolm Le Grice: “Ja, promatrač, već sam dezorijentiran – filmska slika proturječi mojem očekivanju o tome kako će se lopta gibati – ili barem tome kako bih mogao očekivati da će se ponašati u kinematografskom prikazu. Konstruiranje vremena na osnovi kinematografske reprezentacije postaje problematično, nepotvrđeno kao istinito nikakvom povijesnom tradicijom koja nam je već usađena u svijest.”

U Galetinu umjetnost uvijek je bila upisana potreba istraživanja našeg viđenja svijeta, s ciljem da ga se uz pomoć malih, ali revolucionarnih umjetničkih intervencija, permanentno preobrazi u potrazi za novim načinima bivanja i mišljenja o našoj stvarnosti. Središnji interes ovog umjetnika, koji je među brojnim generacijama ostao zapamćen i kao izuzetan profesor, jest potraga za novom vrstom logike koja bi nam omogućila bolje razumijevanje fenomena u okruženju, oslobađajući nas ranije naučenih gledanja na stvarnost i njenog automatiziranog razumijevanja. Galetina potraga uvijek je težila uspostaviti novu ravnotežu oka kao organa kojim gradimo vezu sa svime što nas okružuje, a koja nije fiksirana već se uvijek i iznova rađa u mističnom međuprostoru stvarnog i imaginarnog, tamo gdje obitavaju sve pokretne slike.