U veljači 2012., za sportsku javnost dotada nepoznati košarkaš Jeremy Lin, prvi je put nastupio u dresu New York Knicksa na utakmici NBA lige. Kroz sljedeća dva tjedna, njegov izlazak iz anonimnosti postao je centar interesa ne samo sportskih fanova, već i cjelokupnog američkog društva. Jeremy Lin postao je superzvijezda. Zašto je jedan košarkaški marginalac s nekoliko fantastičnih utakmica u nizu, što je za neafirmiranog igrača rijedak, ali ne i jedinstven slučaj, postao američka (a time i globalna) senzacija? Zašto je medijska pomama prozvana Linsanity, koju je nakon dva tjedna prekinuo tek Linov povratak u statističku prosječnost, ostala jedan od pamtljivijih događaja u sportskom desetljeću? Što je tako posebno u Linovoj priči da se i deset godina kasnije o njoj snimaju dokumentarci?
To je tema kojom se bavi “38 at the Garden” (2022) redatelja Franka Chija, ove godine prednominiran za Oscara u kategoriji kratkometražnog dokumentarnog filma. Akteri filma – Jeremy Lin, njegovi bivši suigrači te ostali sugovornici iz svijeta showbiza – slučaj prikazuju kao jasan. Bila je to pobjeda talenta i upornosti nad predrasudama i predodređenim pozicijama unutar multirasnog društva. Jeremy Lin je, naime, dijete tajvanskih roditelja, a stanovništvo azijskog podrijetla redovito je uskraćeno za javne uzore i fikcionalne junake. Lin je nakratko postao upravo to, heroj kojeg su čekali. Glavna vijest i lice s naslovnica. Njihovo lice na naslovnicama. Unutar stereotipnog američkog pejzaža, takva lica su submisivna i bez liderskih crta, to su lica službenika ili programera, a nikako sportskih zvijezda. Po načinu na koji je rasna komponenta predstavljena u filmu, dalo bi se zaključiti da je Linsanity bila spontana reakcija nevidljivih na priču za kojom su dugo žudjeli. Velika pozornica već je bila spremna, a protagonist, iako neočekivan, samo je trebao izaći van. No koliko je zapravo sve bilo spontano?
Trebalo bi proučiti i o kakvom se tipu pozornice u ovom slučaju radilo. Lin je nastupao kao igrač New York Knicksa, legendarne franšize koja slovi za jednu od ekonomski najvrjednijih na svijetu, iako već desetljećima nema sportskih uspjeha. Ipak, Knicksi imaju nešto što drugi nemaju – tradicionalnu sraslost s New Yorkom, svoj Madison Square Garden i vojsku javnih persona na svim utakmicama. Imaju lokaciju koja im garantira pozornost svih prominentnih novinara i influencera iz industrije zabave, kojoj iz američke perspektive – sport svakako pripada. Svi oni dolaze na utakmice dobiti ono što sport daje – emocije, kocku i uzbuđenje. I ono što se od grada takve reputacije očekuje – jedino spektakl. I kad se spektakl ne može proizvesti grandioznim sportskim rezultatima, proizvest će se iz banalnosti i privida. Male osobne priče pretvorit će se u drame, a nesvakidašnji događaji u senzacije. Kad je u veljači 2012. Jeremy Lin povezao nekoliko izvanrednih predstava – 25 poena, 28, 23, pa famoznih 38 protiv LA Lakersa – New York je shvatio da ima nesvakidašnji događaj. Ne pretjerano izuzetan, ali dovoljno fleksibilan da ga razmažena i izgladnjela njujorška publika razvuče do zvjezdanih visina. Pretvorili su ga u disko kuglu, premazali s puno blještavih boja i šljokica, ali kad su je zavrtili, ona se zbog jeftinog, plastičnog kalupa razbila na stotine komadića.
Redateljski prvijenac Franka Chija ne sadrži izraziti autorski potpis, a opisivanje samog koncepta njegovog dokumentarca činilo bi se kao da nekom objašnjavate kako je to kad te voda učini mokrim, kako grije sunce ili što je to puhanje vjetra.
Jednoj je krhotini trebalo deset godina da sleti na HBO streaming servis, ali njeni slojevi na putu nisu izgubili ništa od originalnih svojstava. Redateljski prvijenac Franka Chija ne sadrži izraziti autorski potpis, a opisivanje samog koncepta njegovog dokumentarca činilo bi se kao da nekom objašnjavate kako je to kad te voda učini mokrim, kako grije sunce ili što je to puhanje vjetra. Tko god nije u potpunosti odvojen od digitalnog svijeta, već ima internalizirano očekivanje od ovakvog proizvoda. Ukratko, “38 at the Garden” je talking heads dokumentarac, koji u ovom slučaju izgleda kao da sugovornici čitaju fraze s blesimetra, iznova proživljavajući trenutke koji nam se tiktokovskom brzinom pred očima izmjenjuju u formi arhivskih snimaka. Dodatno, narativna struktura je formulaična, emocionalni ton dramatičan, a dikcija izvještačena. Teško je detaljnije komentirati i tematski sadržaj, jer čim se oljušte površinski slojevi, otkrije se da to nije priča o Jeremyju Linu, već o New Yorku. Priča o tome kako je važnije za koga je predstava, nego kakva joj je kvaliteta; priča o konfekcijskom fenomenu koji bi s istim akterima ostao nezamijećen da se dogodio u Oklahoma Cityju ili Memphisu.
Za vrijeme učestalih potresa na Baniji, u domaćem medijskom prostoru redovito su iskakali članci s dodatkom u naslovu – “…osjetilo se i u Zagrebu”. Bit će da postoji generalni princip po kojem veći centri uvijek napadno vrište kako im netko manji slučajno ne bi ukrao pažnju. U svojoj taštini ne libe se za tu svrhu eksploatirati niti društveno osjetljivije teme. Nakon izbijanja globalne pandemije, serija rasno motiviranih napada na Azijske Amerikance prokazala je ukorijenjene probleme s kojima se svakodnevno nose. U njihovoj subjektivnoj percepciji, fenomen kao Linsanity može pojačati osjećaj vlastite vrijednosti, ali sporadični fenomeni nastali za potrebe industrije zabave nemaju utjecaj na opće stanje sistema. Oni nemaju dubinskog učinka, mada odjekuju glasno i eksplozivno. Uostalom, osjetilo se i u Zagrebu.
