PočetnaIntervjuiMaja Miloš: "Imamo nezdrav odnos prema smrti i umiranju"

Maja Miloš: “Imamo nezdrav odnos prema smrti i umiranju”

-

Na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu vidjet ćemo i dokumentarni film “Knjiga uspomena” (Škola dokumentarnog filma Restart, 2022.), koji prati dnevne obveze i interakcije spremačice Ane Samaržije u riječkom Hospiciju “Marija K. Kozulić”. Dokumentarac je debitantsko ostvarenje redateljice Maje Miloš (Zagreb, 1985.), nastao za vrijeme ŠDF-a, poznatog Restartovog edukativnog filmskog programa. Miloš je završila sociologiju i poslijediplomski studij iz javnog zdravstva, radi u Službi za javnozdravstvenu gerontologiju Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”, a kako nam je u razgovoru rekla, upravo se iz ljubavi prema javnom zdravstvu izrodila njena velika želja za stvaranjem filmova javnozdravstvene i socijalne tematike. Najviše ju, govori, fascinira palijativna skrb i teme vezane uz smrt i umiranje, a zbog predanosti određenih kolega želja joj je prikazati javnosti njihovu svakodnevicu i rad s umirućima, nažalost i borbu sa sustavom. “Iako govorimo o teškoj temi od koje mnogi žele pobjeći, to su toliko snažne i predivne priče koje mene osobno suočavaju s vlastitom smrtnošću i popratnim strahovima. Što sam više u tome, to sve više nastojim cijeniti život i biti bolja osoba. S time bih rado i ja zarazila širu javnost kroz film”, govori nam Maja koja posebno ističe njoj dragu inicijativu “Kafići smrti”, koja za cilj ima poticati širu javnost za okupljanjem i otvorene razgovore o temama vezanima uz smrt i umiranje.

Film “Knjiga uspomena” snimili ste za vrijeme Restartove Škole dokumentarnog filma, kao prvi susret s filmom na ovoj redateljsko-stvaralačkoj razini? Kakva iskustva nosite sa Škole i gdje ste morali najviše izaći iz vlastite zone komfora?

“Da, to je moj prvi susret sa stvaranjem filma i oduševljena sam Restartovom Školom. Ne samo da sam naučila toliko toga novoga – jer se nikada ranije nisam susrela s edukacijom te vrste niti imam iskustva sa filmskim stvaralaštvom – već sam upoznala toliko predivnih i šarolikih ljudi, od polaznika do predavača i suradnika Škole. Puno sam naučila. Program Škole je dosta intenzivan zbog čega smo provodili jako puno vremena zajedno, družili se i nastavili se družiti nakon njenog završetka, zajedno snimali za potrebe vježbi, pogledali puno filmova, izlazili i na kraju proizveli svoje kratke filmove. Tko ima imalo interesa u tom smjeru, svakako bih preporučila da aplicira.

“Prije svega naučila sam koliko je kompleksno i zahtjevno stvoriti film, gledljiv film. Najveći izazov mi je bio kada sam došla snimati u hospicij, sama, s dvije kamere i bubice. Izbezumila sam se. Iako su me Restartovci tehnički dobro pripremili i još jednom ponovili sve važne stavke koje se tiču zvuka, kamere i kadrova, sva teorija je pala u vodu kada je došao trenutak realizacije. To je definitivno bio izlazak iz zone komfora jer sam osjećala ogromnu odgovornost prema djelatnicima hospicija i njihovim korisnicima, a nisam imala puno mogućnosti za ponovno snimanje. Svoju glavnu protagonisticu Anu izludila sam s ponavljanjem kadrova i sa svojom tremom. Jednu večer, na kraju snimanja tog dana, rekla je kako me ide ispratiti do auta samo da bude sigurna kako se taj dan više neću vratiti (smijeh). Izgradile smo divan odnos i beskrajno sam zahvalna i njoj i ravnateljici Sestri Jeleni Leopoldi Ivković što su pristale na snimanje ovog filma.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Knjiga uspomena"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Knjiga uspomena”

Film ste snimili u prvom hospiciju otvorenom u Hrvatskoj, riječkom Hospiciju “Marija K. Kozulić”. Jeste li dugo tražili temu ili ste već otprije bili upoznati s Vašom protagonisticom Anom i samim prostorom? 

“Već nekoliko godina imam želju snimati palijativne teme, a konkretna ideja za snimanjem spremačice u hospiciju javila se u okviru PUB HUB inicijative na Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar. Uži tim PUB HUB-a čine idejni začetnik i inicijator Aleksandar Džakula, Karmen Lončarek, Dorja Vočanec i Maja Banadinović. Puno smo brainstormali što prikazati u palijativi, a da još nije prikazano, i to je svakako spremačica u ustanovi u kojoj borave palijativni pacijenti. Riječ je o radnoj snazi koja je zanemarena u smislu pripreme na svakodnevni rad u neposrednoj blizini teško bolesnih pacijenata, edukacije i psihološke podrške. Iako, ravnateljica hospicija u kojem je sniman film – Sestra Jelena Leopolda Ivković, uključila je Anu u program edukacije, što je rijetkost i uistinu za pohvalu.”

Kakva je svakodnevica tih bolesnika, kao i zdravstvenih djelatnika koji se o njima brinu? Vjerujem da postoji niz stvari koje je u Hrvatskoj moguće poboljšati unutar takvih ustanova? Jeste li upoznati sa sličnim ustanovama u inozemstvu i nudi li se pacijentima u riječkom hospiciju i psihološka pomoć?

“Za razliku od drugih ustanova u sustavu zdravstva u kojima su smješteni palijativni pacijenti, hospicij je nadstandard, skup je i zahtijeva mnogo kompleksniji pristup pacijentu u smislu standarda, opreme i ljudskih resursa koji brinu o pacijentu. Na primjer, riječki hospicij može primiti ukupno 14 pacijenata. Kapacitet je devet soba (pet dvokrevetnih i četiri jednokrevetne), jer standard nalaže kako maksimalno u jednoj sobi mogu boraviti dvije osobe. Također, omogućen je i noćni smještaj za rodbinu kako bi mogli biti uz postelju svog člana obitelji do posljednjeg trenutka. Dakle, riječ je o vrhunskoj usluzi. Osnivač hospicija je Riječka nadbiskupija, Caritas Riječke nadbiskupije; prima palijativne pacijente iz cijele Hrvatske i usluga je potpuno besplatna. Ostale ustanove za produljeno liječenje i palijativnu skrb u sustavu zdravstva trenutno nemaju mogućnosti za provedbu takvog standarda i pružanje usluge kao što je to u hospiciju, tako da se svakodnevnica bolesnika jako razlikuje ovisno o tome gdje borave.

“Hrvatska je zadnjih godina uložila puno napora u poboljšanje sustava palijativna skrbi, ali jasno da postoji još mnogo prostora za napredovanje. Jedan od najvećih problema palijative u Hrvatskoj je organizacija sustava, koji je dosta nepovezan i kaotičan, kao i manjkavost trenutno dostupne edukacije kadrova koji rade u palijativi. Zatim postoji problem centralizacije resursa, kao što se to očituje u mnogim drugim segmentima u Hrvatskoj. Najviše se ulaže u veće gradove, dok ostatak Hrvatske ostaje zanemaren. Neki ljudi u zabačenim dijelovima Hrvatske nemaju ni osiguran pristup primarnoj zdravstvenoj zaštiti. To je zaista poražavajuće.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Knjiga uspomena"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Knjiga uspomena”

“Velika Britanija ima jedan od najbolje razvijenih sustava palijativne skrbi. Suvremeni hospicijski pokret zasnovala je Cicely Saunders s otvaranjem Hospicija Sv. Kristofera (St Christopher’s Hospice) u Londonu 1967. godine. Za razliku od Hrvatske, Velika Britanija je prije svega bogatija zemlja, tako da nisam sigurna možemo li uopće uspoređivati sustave. Međutim, možemo se svakako ugledati na smjer razvoja palijative, a to je ulaganje u restrukturiranje postojećih resursa, jačanje edukacije, jačanje izvaninstitucionalne skrbi i volontera, izrada što jasnijih smjernica za skrb o palijativnim pacijentima, njihova provedba i obavezno evaluacija. To je, također, jedan od problema u Hrvatskoj što postoji mnogo smjernica, dokumenata, strategija, akcijskih planova… Za mnogo njih u zdravstvu nedostaje evaluacija. Što se tiče psihološke podrške, palijativnim pacijentima na takvim odjelima ona je osigurana.”

Vaša glavna protagonistica razvija odnose s pacijentima. Je li to i inače praksa ili se zaposlenici na neki način odrežu od njih, kako bi i sebe zaštitili na psihološkom planu, s obzirom na teško zdravstveno stanje pacijenata i nažalost neizbježnu smrt?

“Ne znam je li to praksa, rekla bih da to varira od osobe do osobe, ali i ustanove u kojoj ta osoba radi. Prije početka, ali i tijekom snimanja, Ana i ja puno smo razgovarale o tome kako se ona nosi sa skoro svakodnevnim umiranjem ljudi s kojima je okružena. Kao što možemo vidjeti u filmu, s jednom od pacijentica – Dijanom – često i pjeva, naravno koliko joj to njen posao dozvoljava. U tom kratkom vremenskom periodu koliko pacijenti borave u hospiciju, ona saznaje puno stvari iz njihovih života, što je vrlo emotivno zahtjevno za nju. Rekla mi je kako je u početku često nosila posao kući te da je shvatila koliko je to opterećuje tek kada ju je suprug zamolio da više o tome ne govori. Kaže kako se od tada trudi ne previše emotivno vezati i razmišljati o njima i njihovim životnim pričama. Vjerujem da je pronašla balans, jer sam u tih nekoliko intenzivnih dana snimanja vidjela koliko je snažna i racionalna, ali istovremeno topla i brižna prema apsolutno svim pacijentima koji tamo borave, od onih s kojima može razgovarati, do onih koji to više nisu u stanju. Čak se i njima obraća dajući im do znanja kako nisu sami, da ih vidi i osjeti. Predivno je to bilo gledati. U tom hospiciju cjelokupna atmosfera je takva, vlada divna socijalna kohezija i vedrina.”

Rekli ste da Vas zanimaju teme vezane za smrt i umiranje. Imamo li kao ljudska rasa zdrav odnos prema istima?

“Mislim da zbog straha od starosti, bolesti i smrti imamo nezdrav odnos prema smrti i umiranju. Smatram da je potpuno normalno osjećati strah zbog svega navedenog, ali zbog načina na koji živimo i zbog iskrivljenog sustava vrijednosti suvremenog društva, mi u potpunosti odbacujemo ideju da ćemo svi jednoga dana umrijeti. Uopće ne želimo o tome razmišljati ni razgovarati. Suočeni smo s time tek kada nam umre netko bližnji. S druge strane, skoro svakodnevno gledamo mnogo smrti u filmovima, serijama i općenito u medijima, ali to doživljavamo tek kao zabavu ili samo primamo informaciju. Ne dira nas previše. Radije biramo vesele i pozitivne teme, mainstream društvo je uglavnom usmjereno na promociju mladosti, mladenačke ljepote i zabave.

“Smatram da ne treba odbacivati niti jedno ni drugo već pronaći balans. Kada se zapitamo gdje bismo željeli umrijeti, sigurna sam kako nitko ne bi odabrao bolnicu ili dom za starije osobe, a upravo te institucije prepune su nepokretnih i nemoćnih osoba. Struktura korisnika domova zadnjih godina se jako promijenila. Podaci pokazuju kako je u velikoj većini slučajeva razlog za smještaj u dom bolest i nemoć, što ranije nije bio slučaj. Kapaciteti na stacionarnim odjelima domova za starije osobe popunjeni su, tamo leže sustavu neprepoznati palijativni pacijenti kojima je potrebna palijativna skrb, za što dom nema kapaciteta. Dom je socijalna, a ne zdravstvena ustanova, iako njeni zdravstveni djelatnici provode zdravstvenu skrb. To je, također, jedan od problema palijative i općenito dugotrajne skrbi u kojem su žrtve i korisnici i njihovi zaposlenici. Jedna od glavnih aktivnosti moje Službe za javnozdravstvenu gerontologiju, upravo je vezana uz unapređenje smještajnih kapaciteta domova za starije osobe i brigu o mentalnom zdravlju njihovih zaposlenika. Pripremamo i provedbu ‘Kafića smrti’ u Zagrebu, samo nas je pandemija trenutno spriječila u tome.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma "Knjiga uspomena"
Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Knjiga uspomena”

“Vjerujem kako je promjena vlastitog stava prema smrti i umiranju značajan dio razvoja palijativne skrbi. Iskustva volontera Udruge ‘Volonteri u palijativnoj skrbi La Verna’ govore kako se obitelji koje su tijekom života normalizirale smrt, bolje suočavaju sa situacijom kada netko od člana obitelji teško oboli. Riječ je o udruzi koja pruža podršku teškim, neizlječivim i umirućim bolesnicima te njihovim obiteljima na području grada Zagreba i ovim putem pozivam sve zainteresirane da se priključe našem timu volontera.”

Jedna od Vaših želja je i promovirati filmsko stvaralaštvo u javnom zdravstvu. Na koji način?

“Za vrijeme dr. Andrije Štampara 1930-tih godina Škola narodnog zdravlja imala je vlastitu filmsku produkciju. U to vrijeme audiovizualna sredstva bila su jedna od glavnih alata u zdravstvenom prosvjećivanju naroda, danas to zovemo promocija zdravlja i prevencija bolesti. Edukativni i namjenski film u hrvatskom javnom zdravstvu bio je itekako razvijen i popularan, a većinom su se snimali kratki filmovi: igrani, dokumentarni, animirani, reportaže o mjestima koje je Štampar sa svojom filmskom ekipom obilazio… Koristile su se tehnike sjenki u filmu, sudjelovali su i glumili tadašnji poznati kazališni glumci i amateri, seljaci u selima u kojima se snimalo. Filmske projekcije održavale su se na mnogo lokacija, između ostalog i u najzabačenijim selima. Tamo gdje danas ljudi imaju ograničenu dostupnost osnovnoj zdravstvenoj zaštiti, Andrija Štampar je sa svojom filmskom ekipom 30-tih godina dolazio prikazivati zdravstvene edukativne filmove. Mnogo filmova snimano je i za potrebe nastave studenata na Medicinskom fakultetu. Filmove je Štampar koristio i u okviru svojih predavanja na međunarodnim skupovima na kojima su se okupljali liječnici.

Vjekoslav Majcen u svom preglednom članku iz 1987. godine, u kojem opisuje filmski fond Škole narodnog zdravlja, navodi kako se film smatrao ‘magičnim medijem koji može pobuditi najveći interes i najsugestivnije djelovati na gledatelje iz različitih sociokulturnih sredina’. Navodi i objavu vijesti u ‘Obzoru’ iz 1924. godine pod naslovom ‘Filmovi protiv socijalnih bolesti’, koji najavljuje informaciju o tome kako će se ‘svake zime održavati zdravstvena predavanja uz prikazivanje stranih filmova’. To je ujedno i jedan od rijetkih zapisa o Štamparovom bogatom filmskom stvaralaštvu koji se može pronaći na Googleu. Tako bogata filmska tradicija u javnom zdravstvu danas je potpuno zanemarena. Međutim, puno dobrih ideja kuha se na mom Zavodu. Srećom, naš ravnatelj Branko Kolarić prepoznaje potencijal filma u javnom zdravstvu, stoga je u lipnju ove godine osnovao radnu skupinu za razvoj audiovizualnih aktivnosti Zavoda i od tada aktivno radimo na osuvremenjivanju Štamparovih ideja kada je riječ o filmskom stvaralaštvu.”


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije