Početak druge polovice sedamdesetih u Londonu mogao bi se nazvati vrhuncem jedne ere u kojoj su sva pravila naoko prestala postojati. Sustav vrijednosti ustoličen u prethodnim dekadama urušio se pod čizmama generacije klinaca koji su šokirali generacije svojih roditelja otkačenom odjećom, ludim šarenim frizurama i slušajući suludu bučnu glazbu pijanih mulaca poput Sex Pistolsa. Bilo je to razdoblje početka postavljanja pitanja o bolesnoj opčinjenosti konzumerizmom ili identitetu, temi koja će postati jednom od glavnih današnjih preokupacija, gotovo pola stoljeća kasnije. Jedna od onih koji su upravo ta pitanja najbolje artikulirali bila je mlada Marianne Joan Elliott-Said, djevojka iz rasno miješanog braka s osmijehom u kojem blješti zubna proteza. Pridružila se punk pokretu i nadjenula si ime Poly Styrene. Pod tim pseudonimom preuzetim od sintetičkog materijala kakvi su joj bili jedna od presudnih fascinacija u karijeri, Poly je predvodila bend X-Ray Specs, pankerski odred ne pretjerano velikog opusa, ali kvalitetom iznadprosječan i aktivan u jednom od najbitnijih razdoblja pokreta. Među njenim najpoznatijim pjesmama ističu se hit singl “Oh Bondage Up Yours!” koji govori o sputavanju u socijalnom kao i u seksualnom smislu, te “Identity” o krizi sebstva. Film “Poly Styrene: I Am a Cliché” (2021) bavi se, naravno, životom i karijerom ove jedinstvene žene koja je uzburkala duhove i nadahnula mnoge, ali riječ je ujedno i o veoma intimnom dokumentarcu ispričanom riječima Polyine kćeri i suredateljice filma Celeste Bell. Je li Poly bila dobra majka? To pitanje Bell postavlja na početku filma, a zatim u narednih sat i pol pokušava odgovoriti na njega. Dokumentarac će naša publika moći vidjeti u ponedjeljak, 4.7. u 21 sat, u sklopu zagrebačkog programa “Dokukino ljetuje u Art Parku”.
U kraćoj varijanti moglo bi se reći da Marianne većinu vremena nije bila dobra majka, a njeni problemi započinju nakon američke turneje gdje pod bremenom stresa u kombinaciji s drogama doživljava prve psihičke probleme u obliku halucinogenih vizija u vidu savjeta od vanzemaljaca. Svemu je prethodio i jedan od najvećih uspjeha glazbeničinog benda, nastup na legendarnom londonskom koncertu “Rock Against Racism” u Victoria Parku, prije kojeg je nasilno obrijala glavu u zahodu Johna Lydona. Film nam daje do znanja da su se on i drugi članovi Pistolsa, a pogotovo Sid Vicious, prema Poly odnosili veoma grubo i neugodno, kako se vjerojatno od njih u to vrijeme i očekivalo, pa tako ni nakon Polyinog autodestruktivnog poziva upomoć nisu učinili ništa kako bi joj olakšali situaciju. Menadžer i partner Falcon tek joj je omotao šal oko glave i upozorio da ga ne skida za vrijeme nastupa. Uklanjanje šala koji je veći dio nastupa bio vezan poput turbana i otkrivanje ćelave ženske glave u skinhead stilu na koncertu protiv fašizma, pokazalo je Polyin kapacitet za stvaranje šoka i prijepora, čak i unutar supkulture kojoj su ovi glavni izvozni proizvod. Kako su se stvari sve više pogoršavale, postalo je jasno da u pozadini leži zdravstveni problem, da bi joj zatim bila pogrešno dijagnozirana shizofrenija (zapravo je patila od bipolarnog poremećaja). Sve to dovelo je do raspuštanja benda i – nakon jednog neslavno propalog pokušaja pokretanja samostalne karijere neuspješnim albumom u tada već prilično nepopularnom hipi stilu – gašenja karijere, odnosno pokušaja pronalaženja smisla u pokretu Hare Krishna. Tamo je povela i svoju malenu kćer koju je konstantno zapostavljala, a njih dvije ubrzo će se razići i trebat će proći mnogo vremena do trenutka kad će Marianne biti dovoljno mentalno stabilna ponovno uspostaviti vezu koju će biti sposobna i održati.
“Poly Styrene: I Am a Cliché” temelji se na knjizi “Dayglo: The Poly Styrene Story” koju je Bell napisala o majci, a valja napomenuti i da je suredatelj dokumentarca Paul Sng, ljubiteljima pankerskog stava u britanskoj glazbi možda prethodno poznat kao autor dokumentarca o dvojcu Sleaford Mods, “Invisible Britain” iz 2015. godine.
“Poly Styrene: I Am a Cliché” temelji se na knjizi “Dayglo: The Poly Styrene Story” koju je Bell napisala o majci, a valja napomenuti i da je suredatelj dokumentarca Paul Sng, ljubiteljima pankerskog stava u britanskoj glazbi, možda prethodno poznat kao autor dokumentarca o dvojcu Sleaford Mods, “Invisible Britain” iz 2015. godine. Redateljski duo uspješno kombinira priču o Poly Styrene, ikoni stila i bitnoj glasnogovornici punka, te Marianne kao majci u raljama ozbiljnih duševnih nemira koji će joj nažalost obilježiti život. Film je, poput svake dobre glazbene biografije, pun izvrsnih arhivskih snimaka i fotografija s koncerata i turneja, a među sugovornicima – od kojih gotovo sve osim same Celeste samo čujemo, a ne vidimo – naći će se i suvremenici i suradnici, kao i mlađi glazbenici koje je nadahnula, među kojima se primjerice ističu pjevačica Nenneh Cherry i Thurston Moore iz Sonic Youth. Informativan i emotivan, “Poly Styrene: I Am a Cliché” ima snagu doprijeti i do onih koji načelno nisu previše zainteresirani za punk rock glazbu. Zaključak koji iz njega konačno izvlačimo jest da je Poly Styrene, unatoč stihovima iz naziva filma, bila stvarno sve, ali ne i klišej.
