Sudbina jedne od najslavnijih jazz i blues pjevačica u povijesti, Eleanore Fagan koja je svjetsku slavu stekla pod umjetničkim imenom Billie Holiday, ubraja se u najtragičnije biografije popularne kulture i konstantno nadahnjuje pisce, novinare i filmaše da se vraćaju s novim materijalom o slomljenoj divi i tako ne dopuštaju rani da zaraste. Kad je tema toliko poznata i toliko tragična, autori se susreću s brojnim problemima po pitanju narativa. Nije uvijek lako pronaći zanimljiv rakurs za pričanje već svima poznate priče, a kad su okolnosti koje prenosi pune boli, mazohizma, ovisnosti i nasilja, onda cijelo djelo lako skrene na područje žanra koji bismo mogli krstiti kao emocionalni torture porn.
Primjere za oba problema nalazimo u posljednjim filmovima snimljenima na temelju Billiene biografije. Igrani “The United States vs. Billie Holiday” (2021) Leeja Danielsa mogao se pohvaliti samo upečatljivom izvedbom pjevačice Andre Day u naslovnoj ulozi, sav preostali potencijal izgorio je u lomači traumi koje je redatelj opsesivno odlučio prenijeti na ekran. Drugi je dokumentarac “Billie” (2019) redatelja Jamesa Erskinea, inače uglavnom poznatog po filmovima sportske tematike, koji je ovaj dokumentarac snimio prema audio-vrpcama novinarke Linde Lipnack Kuehl. Ona je u sedamdesetim godinama bilježila razgovore s raznim suradnicima i prijateljicama dive dok je radila na nikad objavljenoj knjizi o Billie Holiday. Erskine je tako, za razliku od Danielsa, našao zanimljiv kut za pristup bogatoj temi, odnosno ograničio se na postojeće zapise Linde Kuehl, pa nije bio primoran izlistati svaki komad životnoga puta pjevačice. S druge strane, s vrpcama mu je pružena paralelna tragedija kojom se njegov film bavi – smrt autorice zapisa u tajanstvenim okolnostima. Lindina sestra Myra Luftman u više navrata tijekom dokumentarca, doduše bez konkretnih dokaza, daje naslutiti da je novinarka možda ubijena dijelom i zbog svog rada na životopisu Holiday, odnosno nekih odnosa ostvarenih tijekom pisanja knjige, prvenstveno s legendarnim vođom sastava Countom Basiejem.
Ne postoji nikakav vedar način za pričanje života Billie Holiday. Kraj je uvijek isti i jednako tragičan, kad gledamo nekad veliku zvijezdu posljednji put u studiju kao umiruću staricu od svega 44 godine, s čašom žestokog alkohola u čvrsto stisnutoj šaci.
Naravno, Erskine ima cijelu silu arhivske građe u vidu fotografija i videozapisa kojima može pratiti snimke s Lindinih vrpci, pa mu je od novog materijala dovoljno snimiti premotavanje trake u diktafonu kao dodatnu ilustraciju. Sasvim suvišnim stoga se pokazuje snimanje klasičnog intervjua sa Lindinom sestrom Myrom jer te sekvence potpuno razbijaju inače solidno koncipiran dokumentarac.
Ne postoji nikakav vedar način za pričanje života Billie Holiday. Kraj je uvijek isti i jednako tragičan, kad gledamo nekad veliku zvijezdu posljednji put u studiju kao umiruću staricu od svega 44 godine, s čašom žestokog alkohola u čvrsto stisnutoj šaci. Uskoro će uslijediti i posljednje uhićenje na posmrtnoj postelji u krevetu bolnice, a ubrzo zatim, 17. srpnja 1959. godine, i neizbježna smrt sa svega 750 dolara na računu. Takav kraj nažalost nije u kontrastu s jednako mučnim životom punim muke, od prostitucije u mladosti, preko ovisnosti o alkoholu i raznim drogama, do skakanja iz jedne nasilne veze u drugu. Njen odvjetnik Earl Zaidins u filmu se pita: “Billie je mogla biti sretna samo ako je nesretna. Ima li to smisla?” Nema. Neke priče sreću jednostavno ne uključuju. Njih je teško ispričati filmskim jezikom, a da se ne pretvore u nešto mučno i teško probavljivo. Erskine je to svojim filmom prilično solidno obavio, u čemu mu svakako pomaže gomila divne glazbe Billie Holiday, kojom se kao melemom može premazati njena tužna biografija.
