Kada jedan od najistaknutijih suvremenih hrvatskih dokumentarista ima novi film, to je onda udarna vijest i za mnogo šira područja od skromnih gabarita našeg portala. Goran Dević, dakle, na ovogodišnji ZagrebDox dolazi sa svojim najnovijim dokumentarcem “Hrvatskog narodnog preporoda” (Petnaesta umjetnost, 2022.). Ponovno je u glavnoj ulozi njegov rodni Sisak (“Buffet Željezara”, “Na vodi”), točnije stanari zgrade u ulici Hrvatskog narodnog preporoda. U zgradi koja je još za vrijeme Jugoslavije okupljala radnike Željezare Sisak, kroz sedamdesetak minuta filma upoznajemo lepezu najrazličitijih osoba i njihove pripadajuće priče. I ponovno se Dević, uostalom kao i u podosta svojih prethodnih filmova, ističe izuzetnim senzibilitetom za uvjetno rečeno malog čovjeka, s kojim komunicira patentirano iskreno i otvorenih karata, zauzvrat dobivši jednaku emociju te otvoren pristup u domove dojučerašnjih stranaca. Film se, spomenimo i to, može pogledati danas i sutra (četvrtak i petak, 7. i 8. travnja) na uobičajenoj festivalskoj lokaciji Kaptol Boutique Cinema & Bara.
Moramo odnekud početi, pa ‘ajmo onda uobičajeno – možemo li doznati pokoju informaciju oko nastanka tvog najnovijeg dokumentarca?
“Kao i inače, do ideje za ovaj film došao sam iz svog privatnog života. Volim antikvitete, pa se vrlo često nađem s nepoznatim ljudima u njihovim životnim prostorima. U jednom takvom, dok sam pregledavao kutiju punu starih razglednica, za što mi je trebalo oko pola sata, neobavezno sam ćaskao s domaćinom. Kad ljudi toliko vremena pričaju, ponekad svašta izađe van. Čovjek mi se požalio da mjesecima nije izašao iz stana, da ima dobru, vojnu mirovinu pa često brata koji živi u blizini zamoli da ode u trgovinu po piće. Onda piju i manje-više u tišini gledaju TV. Rekao mi je da kad brat ode, a on ostane sam, često razmišlja o samoubojstvu… Ostao sam cijelo poslijepodne kod čovjeka, a kad sam izlazio, iz susjednog stana izašla je mlada, sretna obitelj koja je ličila na obitelj kakvu možemo vidjeti na reklamama. Njen svijet i onaj mog domaćina dijelilo je samo 25 centimetara zida od cigle. Tu me je počela kopkati ideja da bi zapravo svaka zgrada mogla biti dobar okvir za filmove kakve u zadnje vrijeme volim snimati i da je naš običan, svakodnevni život zapravo još uvijek ostao filmski neopjevan. Godinu dana kasnije pročitao sam da će se u Sisku raditi murali po zgradama pa sam otišao snimati jednu od njih za koju sam pretpostavljao da bi mogla biti najinteresantnija.”
Ako se ne varam, u filmu se pojavljuju neki protagonisti iz “Na vodi”?
“Da, trećeg dana snimanja naletjeli smo na Roberta, protagonista dokumentarca ‘Na vodi’. Robert se u tom filmu pojavljivao kao beskućnik, koji se nakon odslužene zatvorske kazne vratio u grad. Lokalna legenda kaže da se o našem snimanju pojavila vijest na jednom portalu, pa su gradske strukture intervenirale i Robertu dodijelile na upotrebu potkrovni stan. Čudio se što radimo u njegovoj zgradi, a ja jer sam mislio da sam upoznao sve stanare. No, naprosto nisam pretpostavio da postoji i potkrovni stan. Ovo je zapravo njegovo treće sudjelovanje u mojim filmovima. U ‘Buffetu Željezara’ također je slučajno prolazio dok smo snimali zadnje dane gostione. Ta scena izletjela je iz filma tek u zadnjem šnitu. Inače, nakon što je Robert nakon našeg snimanja dobio gradski stan, na tjednoj bazi su me nazivale nepoznate osobe, uvjerene da će i one od grada dobiti stan ako ih ja snimim. Pročulo se da između činjenice da smo nekoga snimali i dobivanja stana postoji neka tajna veza.”
Uzevši u obzir fiksiranost samih kamera, jesi li ih ostavljao bez nadzora ili je uz protagoniste bila filmska ekipa?
“U stanovima su uvijek bili snimatelj i tonac, ponekad i ja. Kako smo snimali s dvije ekipe, pola materijala sam prvi puta vidio u montaži. To mi je zapravo najbolja stvar u takvom radu. Jako volim opservacijske materijale snimljene bez mog prisustva. Tretiram ih kao neku vrstu božjeg dara.”
Zgrada u kojoj se odvija radnja nije bila odabrana slučajno. Možemo je promatrati kao simbol nekih drugačijih, radnički dostojanstvenijih vremena; ali i kao presjek današnjeg hrvatskog društva – od problema s kojima se suočavaju umirovljenici do rješavanja stambenog pitanja, emigracije uslijed potrage za boljim životom… Kako si zapravo birao koga ćeš i koliko snimati?
“Snimali smo sve ljude koji su nas pristali trpjeti u svojim životnim prostorima. Puno više ljudi je snimljeno, ali nažalost nisu svi završili u filmu. Sama zgrada bila je logičan odabir – velika je, a oko nje je uvijek živo jer je centar naselja. Ovu divnu arhivu našao sam tek poslije završetka snimanja filma. Mislim da su nas ljudi tako toplo prigrlili kad su shvatili da mi to sve radimo bez novca, na entuzijazam. Naš narod ima talent za prepoznati sebi sličnog i pomoći mu.
Bolan je citat “Dok je radila Željezara, sve je bilo puno, danas su ostali samo starci”…
“Osobno mi je ta rečenica vrlo bitna. Zato je u filmu. Nekim mlađim članovima ekipe činilo se da je ta izjava suvišna i preeksplicitna. Smatram da nisu bili u pravu. No, kad snimaš ljude od jutra do mraka, imaš na raspolaganju vrlo raznolik materijal i bezbroj opcija u montaži.”
Za gledatelje koji će tek pogledati film – u dokumentarcu gledamo i oslikavanje lijepog, šarenog murala na zgradi tvojih protagonista. Na kraju se oko njega okuplja sisačka mladost, kao neka nada za boljom budućnošću. Pretpostavljam da ovaj segment nisi slučajno stavio baš na kraj filma?
“U stvarnosti se to slučajno poklopilo – dečki su došli sami sebe snimati dok je mural bio pri kraju; u filmskom smislu naravno da to nije slučajnost. No, ne bih želio previše spojlati kraj filma. Još za vrijeme montaže dogodio se onaj gadan potres koji je iselio sve stanare zgrade. Oni još uvijek čekaju hoće li im obnoviti zgradu ili ju srušiti. U tom smislu naš film je jednim hirom prirode dobio karakter arhivskog filma, a upravo smo arhivom iz socijalizma započeli dokumentarac.”
Jesi li možda razgovarao s umjetnicom oko simbolike samog murala?
“Nisam imao potrebu pitati, jer mi je na nekoj instinktivnoj razini jasna vibra koju je Melinda pokušala preko tog zida prenijeti ljudima koji tu žive. Zato se to i u filmu eksplicitno ne objašnjava. Na to pitanje namjerno nismo dali odgovor. Mnogo mi je bitnije jesmo li našim filmom uspjeli dati dogovor koji postavlja arhiva na njegovom početku. Da citiram: ‘Više od vanjske slike grada nas zanima kako taj grad živi? Što sve sačinjava njegov organizam i kako on funkcionira? Da li je to i po čemu, prava i istinska zajednica ljudi?'”
