“Izgubljeni svjetovi” – Iz izmaglice pravremena

Moderna fizika dokazala je kako vrijeme ne protječe na isti način za sve ljude, odnosno kako svaka pojava ima neko svoje vrijeme koje nije usklađeno s vremenima drugih pojava, akcija i reakcija. Vratimo li se do prostora, možemo ustvrditi da svaki prostorni isječak egzistira u vlastitom vremenu, pa u tom smislu mijenjanje prostora predstavlja određenu vrstu putovanja kroz vrijeme. Na jedno takvo vodi nas Branko Marjanović (Zagreb, 12.5.1909. – Zagreb, 13.2.1996.) u kratkometražnom dokumentarnom filmu “Izgubljeni svjetovi” (Zora film, 1962.). U uvodnom prizoru iz Komiže na otoku Visu, jedrenjak se otiskuje na pučinu ploveći do udaljenih otoka viškog arhipelaga Brusnika i Jabuke. Filmske snimke vulkanske Jabuke koja izranja iz morskih dubina fasciniraju i danas, a možemo samo pretpostaviti kakav su učinak imale na gledatelje u vrijeme nastanka ovog filma, prije šezdeset godina. Marjanović nas neko vrijeme suočava s golim stijenjem prirode u njenoj sirovoj raskoši, da bi nakon toga, uz pomoć sjajnog snimatelja Antuna Markića, u tom stijenju otkrio život. Maleni otočići stanište su endemskih crnih gušterica, evolucijskog podsjetnika na vremena bez ljudske prisutnosti na Zemlji. Markić majstorski prilazi minijaturnim gmazovima, zagledajući se izbliza u njihove začudne fizionomije. A u njima se zrcali pradavni svijet u kojem su ova sićušna bića bila njegovi jedini gospodari.

Otočići na otvorenom moru opstoje u tom pravremenu danas izgubljenih svjetova, u kojima čovjeka nije bilo, a malena su crna bića lutala krajolikom slobodno i nesputano. Marjanoviću ove oaze služe kako bi postavio neka ključna evolucijska pitanja i uz pomoć lirski intoniranog teksta Krunoslava Quiena u off naraciji, kontemplirao kompleksna pitanja o smislu suživota čovjeka i drugih bića. Sagledavajući evolucijskom optikom jedine stanovnike malenih otoka, film otvara pitanja o opstojnosti vrste koja su danas, u svjetlu ekoloških kriza, aktualnija nego ikada ranije. U tom se smislu Brusnik i Jabuka nameću kao oaze izdvojene iz linearnog tijeka vremena, prozori u ona povijesna razdoblja prirode kao apsolutnog gospodara života na Zemlji. Marjanović vješto dramatizira ovu činjenicu umetanjem prizora nevere na otoku, koji prati melodramatska glazba. Kao u nekom praiskonskom pejzažu valovi se razbijaju o vulkanske hridine, a sitna bića bore za opstanak. I onda se, kaže nam narator, “more opet nasmiješi”. “Izgubljeni svjetovi” pohvala su evolucijsko izdržljivosti endemskih crnih gušterica, a u širem smislu meditacija o trajanju u prirodi, vremenu usprkos. Kao i priča o vječnoj borbi za dominaciju koja se kao motiv uvodi u posljednjem dijelu filma.

Oluja je od jata otkinula egzotičnu pticu ibis, koja u društvu galebova slijeće na otočić u potrazi za plijenom. U tom trenutku narator preuzima vizuru male gušterice sagledavajući pridošlice kao uljeze u njegovu carstvu. Jedna je to od suptilnih inovacija Marjanovićeva filma, ponuditi sliku prirode i svijeta iz vanljudskog gledišta. Oboje pripada izdržljivim životinjicama koju su ovdje bile daleko prije nas, a vjerojatno će nas i nadživjeti. U obliku opomene film završava na hridi Kamik prikazujući posebnu, krupniju vrstu crnih guštera čija je sličnost s njihovim precima najjača, upravo zato jer su živjeli u najvećoj izolaciji i najsurovijim uvjetima. “Izgubljeni svjetovi” funkcioniraju i kao opomena o posljedicama zatvaranju vrste u svoj svijet, koja može učiniti da ista ostane sama sebi dovoljna, uljuljkana mislima o vlastitoj superiornosti i lažno uzdignuta nad potrebom za promjenom, razvijanjem i rastom.