Iza danskog redatelja Jonasa Pohera Rasmussena nevjerojatna je godina; a ni 2022. ne izgleda mnogo lošije. Njegov animirani dokumentarac “Bijeg” / “Flee” / “Flugt” (2021) osvojio je sedamdesetak svjetskih festivalskih nagrada (prikazan i na prošlogodišnjem ZagrebDoxu), uz čak tri nominacije za Oscara – najbolji dugometražni dokumentarni film, najbolji međunarodni film te najbolji dugometražni animirani film. Hoće li Danac do jednog, dva ili čak tri Zlatna kipića nije, dakako, posve nevažno, ali podosta je bitnija činjenica da se radi o filmskom djelu nesumnjivo visokih umjetničkih standarda koje bi širu publiku trebalo dodatno senzibilizirati za izbjegličku problematiku. Rasmussen posjeduje dugogodišnje iskustvo u niši radijskih dokumentaraca koje mu je pomoglo u realizaciji dugogodišnje pripremanog filma. No, da bi uopće došlo do svake uspješno okončane filmske odiseje, potrebno je sinkronizirati cijeli niz (ne)predviđenih elemenata. U njegovom slučaju, sačekati pogodan trenutak kako bi se glavni protagonist – muškarac pod pseudonimom Amin – posve otvorio i bio spreman široj javnosti ispričati svoju potresnu životnu priču, koja ga je silom prilika odvela od rodnog Afganistana do Danske. Prevedeno vremenski, oko četiri godine i sveukupno dvadesetak intervjua s Aminom.
Rasmussenu je, rekosmo, iskustvo snimanja radio-dokumentaraca pomoglo u ovom projektu, konkretnije i zbog već uspješno isprobane tehnike opuštanja svojih sugovornika. Da bi se isti mogao u potpunosti predati trenutku i izbaciti sve suvišne misli, autor je i svog glavnog junaka zamolio da legne, zatvori oči i počne iznositi sjećanja kao da ih upravo proživljava. Gledatelji u takvim meta okolnostima odmah i upoznaju Amina, kako se pomalo nervozno u ležećem položaju namješta u kadar; sjetit ćete se nebrojenih dokumentaraca koji često u konačnu verziju filma ubacuju grube kadrove priprema za snimanje, kako bi izgovoreno dobilo još pokoji dodatni gram autentičnosti. A ono Aminovo izgovoreno u offu, gledatelja će odvesti na putovanje kojeg će pamtiti još dugo nakon odjavne špice – upravo zbog svjesnog odabira animirane tehnike (čuvanje Aminovog identiteta, primjerice), golgota glavnog protagonista i njegove obitelji udahnut će dodatne nijanse misterioznog, košmarski neuhvatljivog, klaustrofobično nemoćnog. Kad posljednja sekvenca dokumentarca napokon iscuri s naših ekrana/platna, opet ćemo opravdano sumnjati u općenito dobre namjere ljudske rase, koja malo ili nikako ne cijeni život svog ovozemaljskog supatnika.
“Bijeg” govori o univerzalnim osjećajima straha, nemoći, očaja; ali također i o strani ljudskog karaktera koji ne priznaje poraz, spremnog na dodatni korak kad se sve čini izgubljeno.
Rasmussen i nešto stariji Amin upoznali su se u Danskoj početkom devedesetih, kad je redatelju bilo petnaest. Iz tih dana seže njihovo prijateljevanje; Amin je u početku i godinama kasnije tvrdio kako je na europski sjever došao sam, pobjegavši od brutalnog talibanskog režima koji mu je pobio obitelj. Prava priča podosta je drugačija i zamršenija, stoga ne čudi dugogodišnja nevoljkost pričanja iste. Da bi došao do danske luke spasa, Amin je morao proći pravu human trafficking kalvariju. Ovo su svakako najnapetiji segmenti filma (da ne otkrivamo pojedinosti), ali sasvim zanimljivi su i ostali dijelovi slagalice koji “Bijeg” čine toliko drugačijim filmskim iskustvom: poput prisjećanja na idilično afganistansko odrastanje u koži drugačije individue (riječ homoseksualac, navodno, ne postoji u tamošnjem jeziku; Amin priznaje da je znao od pete ili šeste godine) ili stavljanje specifičnosti povijesnog momenta ranog postsovjetskog razdoblja kroz osobni kontekst (maligna i korumpirana ruska policija koja ne preže od ničega). Naravno, najveću draž dokumentarcu daje upravo upotreba 2D animacije, koja Aminovim sjećanjima – naročito povezanih s negativnim osjećajima, namjerno oslikane skicastim crno-bijelim tonovima – uz dobro pogođenu glazbu švedskog kompozitora Una Helmerssona, daje apstraktno-impresionističku notu. “Bijeg” govori o univerzalnim osjećajima straha, nemoći, očaja; ali također i o strani ljudskog karaktera koji ne priznaje poraz, spremnog na dodatni korak kad se sve čini izgubljeno.
