Slavni američki glumac Val Kilmer cijeli je život proveo snimajući kućne videozapise: od djetinjstva i otkrivanja ljubavi prema filmu sa svojom braćom, preko glumačke škole do brojnih zapaženih uloga poput Icemana u “Top Gunu” (1986) Tonyja Scotta, Jima Morrisona u biografskoj drami Olivera Stonea “The Doors” (1991), Doca Hollidayja u vesternu “Tombstone” (1993) te, u “ostvarenju sna svakog dječaka”, Batmana u nesretnoj epizodi “Batman Forever” Joela Schumachera iz 1995 godine. Kilmerova profesionalna karijera nažalost dolazi do naglog kraja 2017. godine, nakon dijagnoze raka grla, a od agresivne terapije potpuno ostaje bez glasa i sada komunicira pritiskom na dugme uređaja oko vrata koji mu jedva razumljivo prenosi glas. Dane provodi obilazeći tzv. konvencije obožavatelja, gdje potpisuje fotografije svojih starih uloga i uživa u društvu zaljubljenika u njegove filmove. Osim toga, Val doziva u sjećanje svoje slavne dane i radi bilancu dosadašnjeg života, pa je tako prošle godine objavio memoare “I’m Your Huckleberry”. Sada je njegova priče prenesena i u dokumentarni film “Val” (2021) redateljskog para Ting Poo i Leo Scott.
Spomenuti autori također su i montažeri, a i njihov rad na ovom filmu uglavnom se svodi na slaganje živahnog kolaža stvorenog od stotina i stotina sati i kilometara filmske vrpce, koju je sadržajem kroz život ispunio sam Kilmer. Scenarij u offu čita Valov sin Jack, dok je priča ispričana isključivo iz Kilmerove perspektive. Ovo otežava bilo kakav objektivan pogled na karijeru zvijezde koju je na setu često pratio glas kao “teškog za suradnju”, kao i priče o neodgovornom, pa i nasilnom ponašanju. No, čak i u ovako postavljenom filmu vidimo naznake opravdanja Kilmerove negativne reputacije. Primjerice, u videozapisima sa snimanja neslavne istoimene adaptacije romana H.G. Wellsa “The Island of Dr. Moreau”, gdje je Kilmer prvi put dobio priliku glumiti sa svojim uzorom Marlonom Brandom, svjedočimo situaciji u kojoj Val i kolega David Thewlis zagorčavaju život veteranskom redatelju Johnu Frankenheimeru, koji je kaotičnu produkciju preuzeo od izvornog redatelja Richarda Stanleyja. Frankenheimerova karijera u drugoj polovici devedesetih nije bila na razini njegovih prvih ostvarenja (“Birdman of Alcatraz” i “The Manchurian Candidate”), ali svakako nije zaslužio omalovažavanje glumaca i to bez nekog očitog razloga osim što Brandu nije dopuštao da radi ono što želi. Isto tako, film ne spominje ni manje laskave događaje sa snimanja, poput priče o Valovom spaljivanju cigaretom jednog kamermana.
“Val” je u konačnici prilično hagiografski uradak, ali ipak vrijedan pohvala zbog umješne montaže materijala, odnosno raspona emocija kojeg prenosi o svom kompliciranom subjektu.
“Val” ipak sadrži i brojne iskrene scene, pogotovo one koje se odnose na njegovu trenutnu fizičku slabost. Tako se spominje epizoda u kojoj nije bio u stanju odraditi susret s obožavateljima, nakon čega se povlači u backstage i povraća od nemoći. Dokumentarac emotivno prati i obilježavajuće traume Kilmerovog života, primjerice smrti brata Wesleyja, propasti braka s engleskom glumicom Joanne Whalley i poslovne suradnje s ocem Eugeneom koja ga je na početku karijere stajala bogatstva. Unatoč brojnim udarcima sudbine, Kilmer se na svježim snimkama doima zaigrano i često sretno, koliko god patio zbog bolesti koja ga je na koncu stajala uspješne holivudske karijere. “Val” je u konačnici prilično hagiografski uradak, ali ipak vrijedan pohvala zbog umješne montaže materijala, odnosno raspona emocija kojeg prenosi o svom kompliciranom subjektu. Bez obzira jesmo li nakon njegovog gledanja doznali odgovor na pitanje – tko je Val Kilmer.
