Dokumentarac “Martin Torpedo” (Filmaktiv, 2021.) istoimeno je naslovljen po svome središnjem i jedinom liku, a on prema bivšoj riječkoj tvornici “Torpedo”, u čijim se napuštenim prostorima smjestio ostavši bez vlastitog doma. Za portret neobičnog pa i do nestvarnosti neobičnog Martina, ovaj film u režiji Tonija Jelenića oblikuje sasvim pogođen okvir, kadar za kadrom nižući estetski istančane prizore kojima uspostavlja sublimnu atmosferu junakove svakodnevice. Snimano pod vibrantnom poslijepodnevnom svjetlošću, sve je u toplim tonovima, koji impresionistički sjenče pa osvjetljuju pusti lučki industrijski kompleks gdje, barem kako je nama prikazano, osim Martina nema nikoga. Ne računajući za dom zapuštenu gradnju bivše tvornice nad čijim je porušenim zidom grafit Dom Torpedo, on je beskućnik i dane provodi sam: lunja, peca i ubija dosadu, a mi ga u tome promatramo, totalima uglavnom udaljenog od kamere, s kojom ne komunicira izravno i čiju prisutnost tek rijetkim doživljavanjem potvrdi.
U toj relaciji ipak ne ostaje otuđena figura, iako scenografija ogleda njegovu samoću, a prilično masivni tvornički objekti čine vizualno malim; ne priziva se izgubljenost ili inferiornost prema prostorno-životnim uvjetima, dapače. Svoja je kretanja Martin nazvao lunjanjem, no on hoda – jedini pokret u statici kadrova – sigurno i kao sa znanim ciljem, korakom u kojem je nešto teško, olovno odlučno, što bi u nimalo podrugljivom aspektu i moglo pristajati pridobivenom nadimku. Hod mu iz pozadine prati govor; Martina čujemo većinom u voice-overu, čime rečenice postaju i ugođajno sredstvo, a takve su jer govori snažno, specifičnom ritmičnošću. Kao da spontano recitira sebe, svaka riječ doima se bitnom, bitnijom nego što nam se možda sadržajno na prvu učinila, pa nas zateče i ostavi da promišljamo u tišini Martinovih stanki iz kojih i jedno njegovo Yorkom zadimljeno “Ha, jebate!” izroni s egzistencijalnom težinom. Glazba je pritom sveprisutna, tematska ambijentalna skladba “Super Moon”, koja i zvuči astronautski, efektno unoseći svečano-fantastički ton i atmosferski preobražava prostor Torpeda u neznanu lokaciju smještenu negdje na rubu zbilje. Linije, proporcije, boje, detalji – uz glazbu teži se uspostavljanju ugođaja i ostalim elementima, pa je svaki kadar skladan i zaokružen estetskom finoćom zbog koje bi mogao samostalno funkcionirati kao izdvojena fotografija.
“Martin Torpedo” nadišao je pobuđivanje sažaljenja, snimajući svoga junaka s dostojanstvom, jer on i jest dostojanstven. I više od toga.
I Martinova priča slijedi jasnu strukturalnu nit. Nakon što mu aparat za kavu proguta pet kuna, asocijativnim skokom u prošlost u sljedećoj sceni govori o prvoj plaći iz mladenačkih dana, kojom je majku počastio čokoladom, oca dvjema kutijama Ibra i usput zaradio odobrenje prvi put zapaliti pred njim. Jelenićev protagonist jezgrovito iznosi druge važne trenutke svoje biografije, objašnjavajući i kako je ostao bez krova nad glavom. Nemajući gdje drugdje, čuo je za prostor na Torpedu, pa se ovdje smjestio posljednje dvije godine. Imao je priliku skrasiti se u Gorskom kotaru, ali što bi radio tamo? Ribe nema, ta neće udicom loviti vjevericu, medu, puha ili vuka, pa je ponudu odbio. Pokazuje tetovaže, imena žena s kojima je hodao – na lijevoj podlaktici Silva i Višnja, na desnoj Jelica i Danica. Mrtve su, kaže, ali sve su one, takoreći, mrtve, još dodaje. U kontejneru pronalazi igračku koju namjerava darovati unuku, skuplja ih inače i za ostalu svoju unučad. “Pikolino je najmlađi”, pojašnjava tonom koji vjerodostojnost ovoga što govori (i vjeruje) stavlja na kušnju, no nejasna je pretpostavka miješa li, i u kojoj mjeri, činjenice i fikciju svoga života, a na koncu je i nevažno.
Martin rješava križaljku vlastitim sistemom brojeva. Dok ispunjava samo bijela polja, jer crvena ne radi, opet je prisutna ona odlučnost zbog koje ga se ne može doživjeti sažalno, ludastim. Ionako nije prikazan kako bi ga se preispitivalo, nego upravo doživjelo – više od čovjeka koji je izgubljen u svom svijetu, čini se da živi u ovome, samo nepatvorenom jednostavnošću, slijedeći sebe kojeg, ako mi i ne razumijemo, on ipak poznaje. Pretkraj filma njegova se kompozicija zaokružuje: na početku gledali smo Martina kroz pukotine zida Doma Torpedo, u zoru, na kraju nam u sutonu iste lokacije progovara nadu o ispunjenju obećanja čovjeka koji mu tu namjerava staviti vrata i prozore. Jasno je bilo i bez isticanja da su tužne okolnosti u kojima živi, ali “Martin Torpedo” nadišao je pobuđivanje sažaljenja, snimajući svoga junaka s dostojanstvom, jer on i jest dostojanstven. I više od toga. Osobenjak filmičnog karaktera poput lika iz stiha ili legende utjelovljuje nešto fikcionalno, pomalo simbolično i transcendentalno, pa je i njegova pojava na ekranu zasluženo dobila istu takvu vrijednost.
