“Jedno od petero djece bude zlostavljano do osamnaeste godine života. Devedeset posto žrtava poznaje svoje zlostavljače. Sedamdeset posto djece šuti o zlostavljanju”, redaju se sumorni podaci na kraju kratkometražnog diplomskog fiilma moldavske redateljice Olge Lucovnicove, “Moj ujak Tudor” / “My Uncle Tudor” / “Nanu Tudor” (2021). Trenutak kasnije kadar popunjava redateljičina glava uperena prema oblačnom nebu. Zatvorenih očiju i blago razvučenog osmijeha kišnim kapljicama bezbrižno dopušta boravak na njenom licu – kiša u ovom slučaju i simbolično označava katarzu, konačno ispiranje višegodišnje nakupljanih trauma prouzrokovanih događajem koji će zauvijek promijeniti život ove mlade individue. Tada tek devetegodišnje djevojčice, danas odrasle žene na pragu tridesete koja se vraća u rodni kraj, napokon prekinuti šutnju o seksualnom zlostavljanju i pronaći odgovore od svog zlostavljača, ujaka Tudora.
Film otvaraju prizori naizgled idilične svakodnevice moldavskog ruralnog mjestašca: kućica omeđena zelenilom uz koje slobodno hodaju domaće kokice, još neidentificirani članovi obitelji sjede u hladu, gospođa u srednjim godinama čisti trešnje(?). Ova je, doznasmo za sekundu, redateljičina mama, na prvu podosta opuštena i uživljena u dovršavanje repetitivne misije. Ulaskom u samu kuću, kao da smo zakoračili u vremenski vremeplov, razdoblje povijesti od prije pedesetak i više godina: skromnih ali ponosnih seljačkih kuća raspucalih zidova, čipkanih stoljnjaka, kričavih posteljina te neizbježnih religijskih kalendara Bogorodice i Isusa iz svih mogućih kuteva. Možda nije raskošno, ali zato živimo skladno i ponosno, kao da poručuju svi seljani svakog sličnog sela na svakom svjetskom meridijanu. Uključujući monogobrojne, višegeneracijske stanare naslovne kuće iz dokumentarca. No, je li baš tako?
Olga Lucovnicova od zalutalog gledatelja (ako niste čitali sinopsis, teško ćete na prvu dokučiti temu filma) majstorski prikriva glavni razlog dolaska u obiteljski kraj, bolnu tajnu koju doznajemo tek negdje na polovici dokumentarca. Znalački kontrolirajući ritam, moldavska redateljica kao u tročinki priprema teren za drugi čin koji će konačno suočiti junaka s glavnim negativcem. Isti, pak, kako rekosmo, neće nastupiti naglo ili neplanirano, već će se odvijati kroz naizgled nevina, nepovezana pitanja o njenom djetinjstvu. Ako se pita Olginih najbližih – dok listaju prašnjave fotoalbume ili odgovaraju pred kamerom – ova je živjela sretno, normalno djetinjstvo. Živo, pomalo zločesto dijete, ali po ničem drugačije od ostalih klinaca u susjedstvu.
Do kraja filma od ujaka iz pakla dobivamo tek brzinsku, nesuvislu “svakome se dešavaju ružne stvari u životu” ispriku, ali više nas odavno nije briga. Jest, dakako, za Olgu koja je svom demonu pogledala u lice. I preživjela. Iscjeljivanje može početi.
Izjavom “Postoje oprostivi i neprostivi grijesi” otvaramo nemjerljivo mračinije poglavlje monstruzone priče, pošteđeno obiteljskih poluistina, skrećućih pogleda i (ne)namjernih biografskih ušminkavanja. Autor citata upravo je zlostavljački ujak iz naslova, koji će do kraja filma nuditi različite verzije događaja iz prošlosti i relativizirati svoje postupke, svaljujući krivnju na žrtvu (Olga se, navodno, sama razodijevala pred njim i pritom se smijala), namećući joj dodatnu krivnju (ne želi mu oprostiti – “To će ti donijeti još više grijehova”, uzvraća ovaj u sekvenci koja izaziva teški prijezir) uz lakonsku ispriku kako nije bilo fizičkog silovanja, odnosno penetracije. Dok autoričina kamera švenkom prelazi po prašnjavoj kućnoj unutrašnjosti, u offu slušamo nevjerojatan i u dokumentarnom filmu dosta rijedak, konkretan izvorni dijalog zlostavljača i žrtve, kojim se u potpunosti razotkriva sav predatorski, iako suptilan arsenal mehanizama psihičke manipulacije. Ujak i dalje zna s riječima; ujak je unatoč starosti i dalje fizički, pa i mentalno zastrašujuća pojava, sposoban svaku priču okrenuti u svoju korist. Poput one u kojoj devetogodišnju curicu proglašava već dovoljno starom. Do kraja filma od ujaka iz pakla dobivamo tek brzinsku, nesuvislu “svakome se dešavaju ružne stvari u životu” ispriku, ali više nas odavno nije briga. Jest, dakako, za Olgu koja je svom demonu pogledala u lice. I preživjela. Iscjeljivanje može početi.
