Recenzije17. ZagrebDox: "Zemlja je plava poput naranče" - Zvuk granata i filmskih...

17. ZagrebDox: “Zemlja je plava poput naranče” – Zvuk granata i filmskih klapa

|

Ukrajinska autorica Irena Cilik mogla je sa zadovoljstvom ispratiti godinu iza nas. Govorimo, naravno, o karijernim dosezima – njen debitantski dugometražni film, dokumentarac “Zemlja je plava poput naranče” / “The Earth is Blue as an Orange” (2020) naosvajao se nagrada i priznanja, uključujući režijsku nagradu na Sundanceu. Filmu je ukazana čast otvaranja ovogodišnjeg ZagrebDoxa, a rezone takve odluke nije preteško dokučiti – radi se o poetskom verité ostvarenju, pošteđenom tematsko-produkcijskih okova cinema koronea, s kojim bi se i domaća publika mogla poistovjetiti. Ako ništa, onda barem kroz još uvijek dobro poznat osjećaj anksioznog života pod granatama, ratnom psihozom koja poput zloćudnog tumora razara posljednje atome normalnog. Mjesto glavne radnje Krasnohorivka – nedaleko od Donjecka – selo je na istoku Ukrajine, na samoj granici teritorija kojeg kontroliraju proruski separatisti. Sukob između Ukrajine s jedne te odmetnutih Narodne Republike Donjeck i Narodne Republike Luhansk s druga strane, traje od 2014. godine, a dosad je u njemu poginulo oko 13 tisuća ljudi, od toga četvrtina civila. Sjetit ćete se i “Dalekog laveža pasa” (Simon Lereng Wilmont, 2017.) sa 14. ZagrebDoxa, još jedne doku-ratne vinjete s istog bojnog polja.

U takvom, još uvijek ratnom okruženju, upoznajemo obitelj Trofimčuk: majku Gannu, te njeno četvero djece – mladu filmašicu Miroslavu, Anastasiju, Vladislava i Stanislava. Baš na njihovo selo od petstotinjak duša – koje se nalazi na slobodnoj strani ukrajinskog teritorija – ponekad zaluta projektil namijenjen neprijateljskoj strani, a takvim establishing kadrovima Cilik i otvara svoj film. Dok majka Ganna iksevima preventivno štiti prozore ljepljivom trakom, ubrzo doznajemo i konkretni razlog spomenutog čina. Nedaleko od njihovog doma upravo je granatom razrušena obližnja kuća. Iz mrklog mraka zatim počinju izlaziti seljani, od kojih većina nema lijepih riječi za situaciju u kojoj se nalaze. Pa ni problem otvoreno prigovarati zbunjenoj ukrajinskoj vojski na obilasku zgarišta. “Prokleti kreteni! I svi to moramo trpjeti“, glasna je žena iz mnoštva dok gledamo gotovo u potpunosti uništenu kuću, osvijetljenu tek snažnom filmskom rasvjetom. Podrijetlo granate nije poznato, ali ono što jest, barem u selu Krasnohorivka – rata je svima već pun k… Čini se da je nastarijim članovima obitelji Trofimčuk pun k… i neodlučnih, slabih muškaraca. Kad su već na tapeti slične stvari, jel’te… “U našoj zemlji samo su majke odgovorne za djecu, ne očevi”, govori Gannina majka koja za to vrijeme jednom od unuka daruje vojničku, do kože skraćenu frizuru. U pozadini se i dalju čuju eksplozije, rat je i dalje tako prokleto blizu…

Ono što između ostalog “Zemlja je plava poput naranče” najviše izdvaja od sličnih mali čovjek zarobljen u ratnim kandžama ostvarenja, u svakom slučaju je metafilmski pripovjedni stil koji na trenutke znalački, posve neprimjetno miješa stvarnost i fikciju.

Ono što između ostalog “Zemlja je plava poput naranče” najviše izdvaja od sličnih mali čovjek zarobljen u ratnim kandžama ostvarenja, u svakom slučaju je metafilmski pripovjedni stil koji na trenutke znalački, posve neprimjetno miješa stvarnost i fikciju. Za potrebe svog amaterskog filma “2014”, mlada redateljica Miroslava angažira cjelokupnu obitelj, sve kako bi dokumentirali zajednička iskustva početne ratne godine iz naslova. Iako svaki od naknadnih kadrova brzinski otklanja nedoumice između fikcijskog i nefikcijskog, početak pojedinih scena – primjerice odlazak obitelji u sklonište ili zaustavljanje vojnog transportnog vozila, kako bi se vojnike pitalo za hitno neophodne lijekove – vrlo lako može zavarati gledatelja da se radi o netom snimljenim, pravim dokumentarnim scenama koje svejedno izazivaju autentičnu, prokrvljenu emociju. Jednako kao i stvarni intervjui ukućana, koji u brzinski sklepanom studiju s crnom pozadinom (ponovno metafilmsko snimanje kako se nešto snima) odgovaraju na intimna pitanja. Život svakog od njih ovaj višegodišnji ratni sukob zauvijek je promijenio. Nagore. Za to vrijeme u pozadini i dalje, poput najtočnijeg sata, odjekuju zvukovi ratne zvijeri koja nema namjeru tako skoro umuknuti. Cilik, međutim, ne forsira antiratnu poantu, bilježeći svojom toplom opservacijskom kamerom dinamiku jedne obiteljske zajednice, povezane nitima dubokog poštovanja i odanosti. Obitelji koja jednostavno pokušava normalno živjeti i preživjeti u nenormalnim okolnostima. Terapija smijehom i – filmom. I rat će jednom završiti…

"Zemlja je plava poput naranče" / "The Earth is Blue as an Orange"
Scenarij i režija: Irina Cilik
Producenti: Ana Kapustina i Giedrė Žickytė
Direktor fotografije: Vjačeslav Cvjetkov
Montaža: Ivan Banikov i Irina Cilik
Zemlje podrijetla: Ukrajina / Litva
Godina proizvodnje: 2020.
Trajanje: 74 minute

Povezani tekstovi

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

23. Human Rights Film Festival: “S Hasanom u Gazi” – Brisani prostor

Očekivano za Aljafarija, "S Hasanom u Gazi" (2025) nije klasično težak film, u kojem ljudska patnja dramatično stoji u prvom planu.

23. Human Rights Film Festival: “Imago” – Kako je bila zelena moja dolina

"Imago" (2025) Oumara Pitsaeva se tako ispostavio kao sve čemu se valjda svaki autor od svog djela nada, kao i ono čega se pribojava...

“Fiume o morte!” Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

"Fiume o morte!" (2025) hrvatskog autora Igora Bezinovića je najbolji europski dokumentarni film 2025. godine!

23. Human Rights Film Festival: “Militantropos” – Dnevnik kolektivnog tijela u ratu

"Militantropos" (2025) formalno ne iskoračuje iz dokumentarističkih prikaza rata u Ukrajini koji je festivalska publika već imala prilike vidjeti.

23. Human Rigths Film Festival: “Inventar” – Dekonstrukcija nasljeđa

Ivan Marković zaokružuje angažman oko zgrade beogradskog Sava Centra kraćom, epilognom studijom "Inventar" (2025).

23. Human Rights Film Festival: “Ne shvaćajte to osobno” – Energija pobune

Najveći, središnji dio "Ne shvaćajte to osobno" Jelene Jureše zaprema ostvaraj troje umjetnika koje se može doživjeti, smatrati ili odrediti koncertom.

Masterclass Johana Grimonpreza u Dokukinu KIC

U Dokukinu KIC danas će biti održan masterclass belgijskog multimedijalnog umjetnika i redatelja Johana Grimonpreza.

23. Human Rights Film Festival: “Ono što treba činiti” – Pošto ljudsko dostojanstvo?

"Ono što treba činiti" Srđana Kovačevića prikazuje zaposlenika ljubljanskog Radničkog savjetovališta koji nude pravnu pomoć obespravljenim radnicima.

Redateljice kao gradivo tkivo slovačkog dokumentarnog filma

Slovačke redateljice posljednjih su godina sve brojnije te unose teme od osobnih interesa.

Vera Lacková – Emancipacija kroz arhiv

Vera Lacková, redateljica romskog podrijetla mlađe generacije, tematizira problematiku romske populacije kroz povijest.
Scenarij i režija: Irina Cilik<br> Producenti: Ana Kapustina i Giedrė Žickytė<br> Direktor fotografije: Vjačeslav Cvjetkov<br> Montaža: Ivan Banikov i Irina Cilik<br> Zemlje podrijetla: Ukrajina / Litva<br> Godina proizvodnje: 2020.<br> Trajanje: 74 minute17. ZagrebDox: "Zemlja je plava poput naranče" - Zvuk granata i filmskih klapa