PočetnaRecenzije"A Love Song for Latasha" - Pucanj koji je promijenio L.A.

“A Love Song for Latasha” – Pucanj koji je promijenio L.A.

-

“A Love Song for Latasha” (2019) debitantske američke autorice Sophije Nahli Allison prikupio je lijep naramak uglednih festivalskih narukvica (Tribeca, Sundance, Sheffield Doc/Fest), prije nedavnog ulaska među pet službenih kandidata za kratkometražni doku-Oscar. Niti dvadeset minuta dugi dokumentarac osvjetljava priču o petnaestogodišnjoj Latashi Harlins, koju je 16. ožujka 1991. godine pištoljem likvidirala korejsko-američka vlasnica kvartovske trgovine Soon Ja Du. Ova je kasnije dobila tek uvjetnu kaznu i 400 sati dobrotvornog rada, zbog čega su između ostalog planuli veliki neredi u Los Angelesu 1992. godine. Kobna trgovina tada je opljačkana i spaljena sa zemljom, nikad ponovno otvorivši svoja vrata. Gotovo nikakva utjeha za obitelj Harlins, koja je zbog krive procjene vlasnice oko nepostojeće krađe tek 1.79 dolara vrijedne boce soka, zauvijek izgubila još jednog svog člana.

Na YouTubeu i danas egzistira snimka nadzornih kamera kobnog događaja s početka devedesetih. Dvadesetak mutnih i zrnatih sekundi prikazuje naguravanje žrtve i ubojice, nakon čega Soon Ja Du vadi pištolj i s leđa hladnokrvno usmrćuje afroameričku tinejdžericu. Kasnije ćemo u filmu doznati da je nervozna Ja Du već mahala smrtonosnim oružjem prema vlastitim mušterijama. Sutkinja Joyce Karlin imala je na raspolaganju maksimalnu, 16-godišnju zatvorsku kaznu, na kraju se zadovoljivši s tek spomenutim pec pec po prstima uz 500 dolara novčanog obogaćivanja gradskog proračuna. U najmanju ruku kontroverzna odluka, zbog koje su početkom devedesetih u losanđeleškim neredima – dobrim dijelom i ciljano – stradale trgovine korejskih vlasnika u Koreatownu. Kad su se dim i prašina slegli nakon sedmodnevnog divljanja između 29. travnja i 4. svibnja 1992. godine, došlo je vrijeme za bilježenje poraznih brojki: 63 ubijenih, više od dvije tisuće ozlijeđenih, oko 12 tisuća uhićenih te počinjena šteta iznad milijarde dolara.

U jednom od kasnijih intervjua Nahli Allison objašnjava svjesno izostavljanje tužne snimke ubojstva, ali i većine arhivskih materijala te uobičajenih govorećih glava. Centralna figura filma ipak je Latasha i slavljenje djevojčinog života kroz svjedočenje rođakinja Shinese Harlins i najbolje prijateljice Tybie O’Bard. Obje slušamo u offu dok se pred nama nižu poetski kadrovi susjedstva (South Central) i aktivnosti mladih djevojaka, točnije glumica angažiranih za rekreiranje nekih od stvarnih događaja. Dobar dio scena kasnije je obrađen u postu kako bi simulirao kamkodersku teksturu devedesetih, a posebno je upečatljiva uporaba animacije u možda i najdirljivijoj sekvenci dokumentarca, u kojoj se Latashina naj-prijateljica Ty prisjeća teških okolnosti nakon njene smrti. Danas bi, kaže, obje bile odvjetnice – Latasha je bila straight A odlikašica – ili barem vlasnice vlastitog posla, o čemu su često i otvoreno maštale.

Nije dokumentarac Sophije Nahli Allison film zbog kojeg ćete otkazati Netflixovu pretplatu, ali nekako odbijamo vjerovati Akademijinim članovima da upravo “Love Song” spada u samu kremu prošlogodišnjeg kratkog dokumentarnog metra.

“A Love Song for Latasha” ne igra na kartu političko-aktivističkog statementa. Doduše, Sophia Nahli Allison ne bježi od podteksta rasne problematike i šizofrenog nasilja, stvari koje i danas poput raka nagrizaju američko društvo, iako u prvi plan prije svega gura osobnu, univerzalnu priču o gubitku i nošenju s istim. Koliko je film ušao u ovogodišnju oskarovsku kvotu zbog same kvalitete, a koliko uslijed trenutnog BLM sentimenta – o tome bi se vjerojatno dalo raspravljati. Teme rasne i ekonomske nejednakosti, ali i suočavanja sa smrću najmilijih doista i bez ikakve sumnje svakako jesu važne, ali “A Love Song for Latasha” pretjeranom uporabom kvazi egzotično-eksperimentalnih vizualnih rješenja – u stvarnosti, ne toliko inovativnim, uključujući igranofilmske elemente – često skreće gledateljevu pažnju na kolosjek omota važnijeg od sadržaja. Prije dvije godine bliske teme iz europske je pozicije istraživala također za kratkometražnog Oscara nominirana “Crna ovca” / “Black Sheep” (2018) britanskog redatelja Eda Perkinsa, koja je na višepotpisanog autora ostavila snažniji dojam. Nije dokumentarac Sophije Nahli Allison film zbog kojeg ćete otkazati Netflixovu pretplatu, ali nekako odbijamo vjerovati Akademijinim članovima da upravo “Love Song” spada u samu kremu prošlogodišnjeg kratkog dokumentarnog metra.

"A Love Song for Latasha"

O FILMU:

Režija: Sophia Nahli Allison
Producenti: Janice Duncan i Fam Udeorji
Direktorica fotografije: Sophia Nahli Allison
Montaža: Sophia Nahli Allison
Glazba: Minna Choi
Zemlja podrijetla: SAD
Godina proizvodnje: 2019.
Trajanje: 19 minuta

Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije