Kad je usred kolovoškog zvizdana zaprešićkog, prije nepune dvije godine, na ispucalom hrvatskom betonu posljednji atom kisika udahnuo tamošnji mladić, opravdano se po tko zna koji put dignula medijska kuka i motika po domaćem izmučenom zdravstvenom aparatu. Mladom srcu presudila je uvijek ažurna, učinkovita i štedljiva hrvatska birokracija koja je procijenila da područje s tridesetak tisuća duša može podnijeti tek jedan T1 tim (liječnik specijalist, medicinska sestra ili tehničar te vozač) hitne pomoći s kompletnom opremom. Nije, doduše, naročita utjeha da ima glupljih klinaca u razredu, ali nešto stariji američki mladac Luke Lorentzen neosporno je s filmom “Ponoćna obitelj” / “Midnight Family” (2019) potvrdio postojanje tupljih noževa u ladici, barem u kontekstu pretile državno-birokratske mašinerije.
Lorentzena nešto bolji poznavatelji sporta (i dokumetaraca!) pamte kao producenta izvrsnog football serijala “Last Chance U” (2016. – 2020.), a “Ponoćna obitelj” dosad je najuspješniji autorski projekt njegove mlade karijere. S tek 27 godina na plećima Amerikanac je s “Obitelji” prošao dobar dio značajnih svjetskih festivala, osvojivši primjerice nagrade/priznanja na CPH:DOX-u, Sheffield Doc/Festu, Nagradama Međunarodnog udruženja dokumentarista… Dakle, nipošto naivan film koji sječivom oštrijim od jezika Ivana Pernara usred koronavirusne histerije, zarezuje u gangrenozno tkivo meksičkog zdravstvenog sustava. A tamo su pak pacijenti tek neželjeni statisti loše vođene predstave svojih političkih garnitura.
Ciudad de México je glavni grad Meksika, megalopolis s oko devet milijuna ljudi načičkanih unutar užeg gradskog prstena. Na tom nepreglednom području, upućuje nas Lorentzen već u prvim sekundama dokumentarca, djeluje tek 45 ambulantnih kola – timova državne hitne pomoći. Daleko nedovoljno za grad takve veličine, pa ostatak ponude popunjavaju privatne ambulantne službe koje na licu mjesta naplaćuju svoje usluge, često i u dosluhu s policijom te isto takvim privatnim – jeste li sumnjali, puno skupljim – bolnicama glavnog grada. Među svom silom bolničkih timova, nalaze se i glavni protagonisti “Ponoćne obitelji”, obitelj Ochoa – otac Fernando, 17-godišnji tinejdžer Juan i Josue, mali nestašni buco upitnih školskih navika.
Pezos sim’, pezos tam’, zdravlje za prodaju najboljem ponuđaču. Ima nešto jako uznemirujuće u Lorentzenovoj distopijskoj verziji medicinskog kapitalizma…
Ochoe su vlasnici ambulantnih kola u kojima jedu, spavaju i zarađuju kruh s tisuću i sedam kora na nemilosrdnim ulicama Ciudad de Méxica. Tamo su im osim vremena, uobičajeni protivnici suparnički timovi koje naganjaju u adrenalinom nabijenim jurnjavama i uvijek mita gladna policija. Lorentzenova vérité kamera iz ruke hvata očekivane kadrove unesrećenih pojedinaca (muškarac s prostrijelnom ranom, djevojka slomljenog nosa, beba na samrti…), ali s dozom neeksploatacijskog pijeteta prema žrtvama. Većinu njih vidimo odrezane od vrata prema dolje ili izvan kadra, a slična situacija je i s distantnim totalima podmazivanja dečkiju u plavom. Scene policijskog opstruiranja, u ovom slučaju krive i za njih neprofitabilne hitne pomoći, kao i one gdje glavni protagonisti unesrećenu osobu odvoze u skuplju i udaljeniju bolnicu iz istog razloga, moralno su dakako upitne, ali daleko od izuzetaka koji potvrđuju pravila.
I dok Ochoe bez ikakve sumnje spašavaju ljudske živote unatoč duboko pomaknutom meksičkom poimanju adekvatne zdravstvene zaštite, teško je oteti se dojmu da glavni protagonisti “Ponoćne obitelji” zaštićeni širokom etiketom radničke klase koja jedva spaja kraj s krajem, gotovo lešinare svoje klijente usred njihovih najranjivijih trenutaka. Pa kad glava obitelji Fernando hladno zagrli istraumatiziranu, šakački od svojeg dečka svagdanjeg obrađenu djevojku, ovlaš ispitujući je za ispunjavanje uvjeta prijevozne tarife… Kvragu, pa tu nešto opako ne štima!
“Ponoćna obitelj” oduševljava epileptičnim vizualima svjetlosno disperziranih vitraja noćnog Ciudad de Méxica, reflektiranog na kola hitne pomoći Ochoinih – Lorentzen je u svom elementu hvatajući adrenalinske pare svojih junaka; nešto manje kad akcija utihne i otpliva prema intimnijem narativnom rukavcu u kojem obitelj – vječno u gabaritima moralne sive zone – nema bogznašto prisnažiti, osim povremenih comic relief situacija uvijek gladnog debeljuce Josuea. Pezos sim’, pezos tam’, zdravlje za prodaju najboljem ponuđaču. Ima nešto jako uznemirujuće u Lorentzenovoj distopijskoj verziji medicinskog kapitalizma…
