Jedan od dojmova koje ostavlja hrvatski srednjemetražni dokumentarni film “Galeb” (Behemoth, 2020.) Ivana Živkovića Žike – o putovanjima predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita plovećom rezidencijom iz naslova – jest onaj plovila što neodlučno, očekujući odgovarajući vjetar, struju, val, pluta mlačnim morem tražeći pravi smjer. S druge strane, riječ jest o pitkom slikopisu što se gleda lako, prođe brzo, i ostavlja nas s određenim utiscima, saznanjima i razmišljanjima o tomu što je prikazano.
Dvije su velike vrline filma koji je na 3. AJB DOC-u doživio bosanskohercegovačku premijeru. Jedna su relevantni sugovornici među kojima se rječitošću, znalačkom uvjerljivošću, slikovitim opisima i nepretenciozno filozofskom povijesno-političko-psihološkom kontekstualizacijom izdvajaju odvjetnica i aktivistkinja Tanja Petovar, kći generala Rudolfa Petovara koji je bio jedan od prvih susjeda Josipa Broza Tita na Dedinju, i Stanko Crnobrnja, sin Titova sekretara Bogdana Crnobrnje, inače plodan televizijski i filmski redatelj (potpisuje, među bezbrojnime, drugi i treći dijela svepopularnih glazbenih komedija s Lepom Brenom “Hajde da se volimo”) te aktivan poduzetnik i edukator u području audiovizualnih medija i obrazovanja. Dragocjeno je i sudjelovanje diplomata Budimira Lončara, člana u uskog kruga onovremenih Titovih suradnika. Mada nešto manje upečatljivi od gorespomenutih, dobro su došli govorno-tumačiteljski prinosi povjesničara Tvrtka Jakovine – snimljenog na ruzinavo-zapuštenom Galebu vremena u kojem je sniman film (usputice, Galeb se baš sad ozbiljno obnavlja) – i posljednjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Stipe Mesića. Dočim snimanje na privatnoj jahti Seagull 2, koja glumi Galeba, i sudioništvo njegova vlasnika Juroslava Buljubašića donekle zbunjuju, kao i nemala količina kadrova u usporenom pokretu.
Drugi iznimno privlačan, atraktivan i zanimljiv protežni čimbenik izvanredno su očuvane arhivske snimke s Titovih bjelosvjetskih plovidbenih putovanja Galebom, preuzete mahom iz ondašnjih Filmskih novosti. Bilježene u razdoblju od 1950-ih do 1980. g., one osvajaju i onime što doživljavamo klasično dobrim kadriranjem, uz prikladan, dobrodošao dodir propagandno veličajne stilizacije, kao i punoćom, skulpturalnošću, podatnošću, toplinom i mekoćom snimke na filmskoj vrpci, crno bijeloj. Rečena kakvoća dodatno dolazi do izražaja u srazu s danas snimljenim digimaterijalom što se može podičiti nekoć nedokučivom oštrinom i bistrinom u svakom zakutku slike, no naprosto je, uglavnom neizbježivo, mnogo hladniji i neutralniji. Zabavit će pritom, ili razgnjeviti, autentični spikersko-komentatorski uvidi u svijetlu sadašnjost još svjetlije budućnosti “razvoja prijateljstva i sve bolje suradnje” među državama pokreta nesvrstanosti ili indoktrinantne budnice s varijacijama rečenica kao što su: “Predsednika Tita su pozdravljali seljaci, radnici, školska deca, staro i mlado. Sve je izašlo na drumove i oduševljeno klicalo prijateljstvu Sudana i Jugoslavije.”
Izgrađen 1937. u Italiji, brod Galeb je poslije Drugog svjetskog rata preuređen u školski brod Jugoslavenske ratne mornarice i ploveću rezidenciju maršala Tita.
Izgrađen 1937. u Italiji, brod Galeb je poslije Drugog svjetskog rata preuređen u školski brod Jugoslavenske ratne mornarice i ploveću rezidenciju maršala Tita. Od 1953., kad je Temzom teatralno uplovio u London samom Winstonu Churchillu i njegovoj cigari, do 1976., Tito je Galebom bio na četrnaest putovanja, obišao dvadesetpet zemalja i na brodu proveo ukupno 476 dana. Najdulje putovanje, 1961. g., trajalo je sedamdesetdva dana. U ideološki nenavijačkom filmu, intervjuirani pojašnjavaju veličanstvenu mudrost – bila ona za zlo ili za dobro – Titove strategije osvajanja dijelova svijeta upravo takvim, kažu i jedinstvenim, miroljubivo-prijateljskim paradiranjem i stvaranja svog carstva nesvrstanih. Jer bio je, drži Tanja Petovar, “čovjek imperijalnog ega”.
Dobrodošao prilog portretu Josipa Broza Tita, SFRJ i nesvrstanosti, “Galeb” nudi razmjerno kvalitetan sadržaj, a spomenuti nedostaci vjerojatno su rezultat činjenice – možemo saznati naknadim (ili prethodnim) informiranjem – da je film uoči snimanja ostao bez svog energomotora. Ideja je, naime, potekla od novinara Denisa Kuljiša koji je vodio i gurao budući slikopis te u njemu trebao i sudjelovati, među ostalime i kao glavni provokator, no preminuo je tek nekoliko dana pred prvoplanirani početak realizacije.