Na netom završenom 18. Liburnia Film Festivalu, dokumentarni film “Doktorice, pem v’ grobeka” (Samostalna produkcija, 2020.) nije osvojio niti jednu nagradu ili priznanje. Šteta, jer radi se o opservaciji koja osim dinamične izmjene šarolikih likova unutar jedne zagorske ordinacije, nudi životan i upozoravajući stvarnosni presjek domaćeg zdravstvenog aparata na – aparatima. Autorica filma Nikolina Barić (Zagreb, 1982.) magistrirala je na odsjeku filmske i TV režije na zagrebačkom ADU-u te na odsjeku arheologije i engleskog jezika na Filozofskom fakultetu, a “Grobek” je njen povratak na veliku filmsku scenu nakon sada pretposljednjeg filma u karijeri, TV-dokumentarca “Austrijski štih i hrvatski san” (HRT) iz 2014. godine. Ukupno je Nikolina Barić snimila pet filmova, šest zapravo s Liburnijim, mahom ostvarenja kratkog metra.
“‘Austrijski štih i hrvatski san’ imao je dosad desetak repriza na HRT-u 3; i dalje se prikazuje, što nekako govori o općem dojmu mog rada – slavu stječem kasno, late bloomer sam”, govori nam Nikolina na početku našeg razgovora i nastavlja: “Kolege redatelji me poznaju, ali ako se film skoro nigdje ne prikaže, to znači da za vaš rad zna samo tridesetak ljudi. Ne smeta mi status nepoznanice jer sam povučena i mirna, ali kako se kaže, ‘loše je za posao’. Svaki festival, nagrada, ili bilo koji vid eksponiranosti, danas su važan kriterij prema kojem ćete negdje biti odabrani; ili za prolazak na natječaju HAVC-a ili za uvrštavanje na festival. Malo je to tužnjikavo, ali je tako i treba se tome prilagoditi.”
Sama tema “Doktorice, pem v’ grobeka” silno je zanimljiva, jednako tako i obrađena u filmu gdje snimate svakodnevicu Vaše majke, doktorice Ljiljane.
“Moja majka je ekstrovert i sušta suprotnost meni. Ona drži slovo od jutra do mraka i njezin nastup zna biti vrlo teatralan. Kad bi netko od kolegica s glume upoznao moju majku, uvijek bi reagirao slično: ‘Isuse, koji ti je mama lik.’ Isto tako bi nakon par mjeseci upitale: ‘A kako ti je mama?!’ Znala sam da je ona nepogrešiv izbor za film. Do same ideje za snimanje došlo je u trenutku kada se moja majka spremala otići u mirovinu. Trebao je to biti film o njezinim rastancima s pacijentima koji su joj postali prijatelji, a kojima je ona bila više od doktorice. Koliko god majka govorila o mirovini, nikako u nju nije išla te je produžavala svoj radni vijek iznova svake godine. Tako da je od početka snimanja do završetka postprodukcije prošlo oko tri i pol godine, a moja majka još uvijek radi. Neumorna je. Naravno, nije to mogao biti dirljiv film o rastancima, već je ispao gorko-slatki komad (kako ga je nazvao kolega Oliver Sertić) o njezinoj svakodnevnoj borbi s pacijentima kojih je previše, kao i s administracijom koja joj iznova zatrpava stol.”
Film je nastao i uz potporu Scenarističkog programa “Krsto Papić”. Kako je izgledala suradnja s mentorima?
“Scenaristički program bio je vjetar u leđa na samom početku snimanja. Nešto što me gurnulo da se ozbiljno primim posla. Također, rad s mentorom Nebojšom Slijepčevićem bio je zanimljiv jer sam vagala njegove savjete i uzimala meni potrebno. Riješio me košmara u glavi kod odabira teme filma i pojednostavio rad na materijalu, a zatim me upućivao kako odabrati strukturu filma. Nju je ovdje bilo najteže uspostaviti i zato mi je pomoglo pisanje scenarija. Bez obzira jeste li snimili film do kraja ili ne, scenarij je dobro napisati, pa čak u formi pravog scenarija, tj. u programima poput Final Drafta ili Celtxa. Možeš tako zamisliti situaciju i, primjerice, predvidjeti završetak filma. Pa onda razmisliš: što ako majka ne ode u mirovinu, kakav je onda završetak strukturalno opravdan itd. Pisanje je generalno, kao vještina, najkorisniji alat svakog redatelja. A što je najbolje, treba ti samo podloga za pisanje, grafitna olovka i gumica.”
Nevjerojatna je lepeza likova koji struje filmom i ordinacijom. Koji od protagonista Vam je ostao u posebnom sjećanju?
“Oduševio me gospon Obadić, kako sam ga ja zvala, krapinski gospon Fulir, koji bi svaki puta došavši u ordinaciju iz džepa svoga sakoa vadio čokolade i bombone. Njih mi je davao na poklon, a potom bi mi na odlasku posalo pusu, uzeo svoj štap i dignuo šešir u znak pozdrava. Čudesno. Tada je imao oko 88 godina i sjećam kako mi je jednom prišapnuo: ‘Da sam mlađi…’ Nažalost, gospon Obadić je preminuo ovog ljeta, već drugi akter iz filma. I onda shvatiš koliko je vrijedilo upoznati takvog čovjeka; i koliko je vrijedilo izgubiti dane i noći živcirajući se oko filmskog projekta kojeg mjesecima snimaš.”
Na koji način ste rješavali dozvole za snimanje, odnosno pristanak na isto?
“Na vrijeme sam se pobrinula za dozvole. Posebno one od Doma zdravlja i pacijenata. Savjetovala sam se s pravnim službama i kolegama režiserima na koji način ih napisati i prikupiti, no ishodovanje je trajalo jako dugo. Imam sve dozvole koje sam trebala, a one koje nisam dobila brzo sam prežalila. Žao mi je što neke scene nisu ušle u film; također mi je žao da film nije duži, ali nije razlog nedobivanje dozvola. Naime, upravo mi je struktura zabranila uvrštavanje nekih likova u film – struktura i ritam izmjene kadrova tj. montaže. Najbliže ljude morala sam izbacivati i još se s njima poslije suočiti, reći kako je sve to u svrhu umjetnosti. I bilo je. I zato mi, nadam se, ne zamjeraju. Što se dozvola tiče, jedan praktični savjet: svaki pristanak na snimanje, osim pacijenta, treba potpisati i njegov liječnik, u ovom slučaju moja majka.”
S obzirom na majku liječnicu, vjerojatno ste odavno iz prve ruke upoznati sa stanjem domaćeg zdravstva. Sada će s njime, nadamo se, biti upoznata i šira javnost.
“Nakon pogledanog filma, svi moji kolege i bliski prijatelji komentirali su da nisu znali koliko je liječnički posao stresan. Dodali su i da će promijeniti svoje mišljenje o njima. Zaista, za potpunu spoznaju potrebno se uživiti u posao liječnika. I ja sam, nakon što bih šest sati sjedila pored majke, bila iscijeđena. Nakon dolaska u Zagreb, morala sam ravno u krevet kako bih se odmorila na sat-dva. Moja je majka uvijek spavala popodne kada bi radila ujutro. Nije mogla drugačije funkcionirati. Osim toga, i drugi mi se liječnici žale na situaciju u zdravstvu. Npr. moja liječnica s Vinogradske, specijalist u drugom polju medicine, uvijek kada otvorim vrata njezine ordinacije, govori mi kako pada s nogu i da više i ne piše planove. Sve što se događa u jednom danu u bolnici, rezultat je tisuće tuđih planova, samo ne tvog. S druge strane, pacijenti se bore za svoje zdravlje, neki previše, a neki premalo pa tako i završe, s previše uputnica ili nijednom. Zaista je potrebno voditi računa o svome zdravlju jer vam sustav neće pomoći puno ako je preopterećen i puca po šavovima.”
Imate li na obzoru neki novi projekt, ostajete u filmu?
“Od 2017. pišem scenarij i razvijam projekt ‘Carolina von Karlovac’, za koji sam
dobila potporu HAVC-a u kategoriji Razvoja scenarija. Tražila sam sredstva i za Razvoj projekta, no nisam prošla natječaj. Radi se o scenariju prema motivima iz ‘Dnevnika’ Dragojle Jarnević, i to za dugometražni igrani film. Jako puno sam na tome radila, što istraživački što scenaristički. Trenutno imam četvrtu verziju scenarija i mislim da ću opet probati s Razvojem projekta, ako počnem ponovno vjerovati u film s obzirom na corona-time. Teško je razmišljati raditi film ako su kina zatvorena. Pretpostavljam da je serija nešto drugo, i da bi ova priča bila podatna za mini-seriju u stilizaciji engleskih period-drama. Možda se odlučim za to. Jer, gledala sam najnoviju verziju ‘Malih žena’ Grete Gerwig i učinilo mi se na trenutke da je snimala film prema mom scenariju – kao da je moj film već snimljen. (smijeh) Nelagodno.
“Također imam projekt za novi dokumentarni film na temu Konvoja za Dubrovnik. Otac mi je bio na trajektu Slavija i prošao cijeli put, ali s kamerom! Nedavno sam došla do materijala. To je ludnica. Opere vas ideja kada to vidite i što biste sve mogli s materijalom. Moja ideja je tretirati ga kao found footage i sastaviti svoj film, kao da su mi materijal, vrijeme i mjesto potpuno nepoznati. Vidjet ćemo. Treba raditi. I ostati u filmu. Ostajem, da. Nikad ne napuštam.”