“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.
Nakon automobilskog sudara u proljeće 1976., šest mjeseci sam ležao u bolnici, zdjelica mi je bila slomljena na jedanaest mjesta, noga također. Bio sam u traumi, u sobi sa sedam pacijenata polomljenih na razne načine, uglavnom u automobilskim nesrećama. Angel Miladinov mi je dao ekipu pa sam iz svog kreveta snimio dokumentarac o ljudima koji leže i pričaju o tomu kako su stradali i što im se dogodilo. Bila je dosta jeziva ta neka istinitost koja se dobije kad se uđe u bolničku sobu i bez zadrške snima ljude u takvom stanju, s vanjskim fiksacijama i željeznim špicevima koji im vire iz nogu, s kateterima, šinama i ostalim bolničkim užasima. Pa kako izgleda umivanje i sve ostalo takozvano higijensko u takvoj sobi, a još pokazuješ i što sve rade sestre. Tu sam jezivost uočio tek kao TV-djelatnik, kad sam po izlasku iz bolnice s Majom Filjak pokušao montirati taj materijal. Stalno je ispadalo nešto neukusno. Kao pacijent nisam imao osjećaj da to nije nešto što bi valjalo ponuditi televizijskoj publici. Vidjevši da nam ne ide, Angel je rekao: “Ne moramo to emitirati, nije važno.” I tako od te reportaže “Bolnička soba”, snimane pod vrlo neobičnim uvjetima u kojima je i sam redatelj jedan od patnika, nije ispalo ništa. Odustali smo. Polako sam na to i zaboravio, a materijal je u međuvremenu izgubljen.
Mnogo ranije, kad mi je nakon srednje škole došlo vrijeme za upis na fakultet, pojurio sam na Akademiju, na kazališnu režiju jer kod nas u to vrijeme nema studija filma. Film se može studirati samo negdje uvraga doma, na primjer, u Čehoslovačkoj. Tajnica, gospođa Ružica, odmah mi je rekla: “Nećeš ti upisati. Kako dolaziš upisati režiju, a nemaš gotov fakultet!?” Tad je bilo važno imati gotov fakultet da bi se moglo upisati na Akademiju. Nisu specificirali koji, nego se smatralo da je četiri godine studija nečeg drugog korisno. Svejedno hoće li to biti elektrotehnika ili književnost. Doma su me uvjeravali da je bolje studirati medicinu i biti liječnik, savjetovano mi je da se usmjerim na građevinu, arhitekturu, na konjunkturna zanimanja. Sva sreća, nisam nikad posrnuo u tom smjeru. Izabrao sam komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu jer sam imao osjećaj da tu nešto razumijem, o tome sam nešto znao. Sviđalo mi se studirati komparativnu i povijest umjetnosti kao kombinaciju nečega što mi je zanimljivo.
Niz ljudi koje sam poslije poupoznavao, u jednoj su fazi bili studenti komparativne književnosti. Na mojoj su godini bili Mani Gotovac, Igor Zidić, Jozo Laušić, Dubravko Horvatić, budući intelektualci rođeni oko 1940. godine, pa sam i ja upao u takvo društvo.
Naučite se biti kratki i pametni
Profesor Ivo Hergešić koji je sigurno utjecao na mene kao osamnaestogodišnjaka, imao je predavanja u tri popodne na faksu na Kazališnom trgu i sjećam se te gomile brucoša koji su ga slušali kao božanskog proroka dok je sjedio za katedrom i pričao, od toga kakve je kožnate dokoljenke imao Heine do dijagnoze Maupassantove bolesti. Njegova su predavanja bila neizmjerno zanimljiva zbog toga što je književnost objašnjavao preko anegdota koje su je ilustrirale. Prosjedio bi čovjek cijelo to vrijeme slušajući jednu količinu zanimljivih podataka, a sve uokvireno relevantnom slikom tog autora. Hergešićev doživljaj književnosti bio je popunjen anegdotama iz svakodnevnog života. Osim što je bio profesor na faksu, radio je i kao novinar, neko je vrijeme bio zastupnik 20th Century Foxa, direktor kazališta… Bio je grozno zanimljiv. Jedanput je trebao omogućiti nekim svojim studentima da pročitaju referate. Među njima su bili Mani Gotovac i Igor Mandić. Hergešić ih je pozvao i rekao im da svaki na raspolaganju ima po pet minuta da da rezime svog rada. Igor se jako uzrujavao jer je rekao da je on to pisao, ne znam, mjesecima i da to ne može prepričati u pet minuta. Hergešić im je odgovorio: “Čujte, kolege, pet minuta, to je na radiju dvije i pol kartice. Pa nećete mi reći da je to što ste vi napisali nemoguće prepričati u dvije i pol kartice. To je puno teksta. Naučite se biti kratki i pametni.” Mandić je pokušavao užasnom brzinom pročitati što veći dio teksta, a Mani se uvrijedila i praktički nije htjela govoriti. Bilo je smjerodavno čuti ovo skraćeno Hergešićevo novinarsko iskustvo da su dvije i pol kartice ozbiljan komad teksta i da se ne treba stidjeti dati sažetak jednog većeg rada na dvije i pol kartice.
Nekako u to vrijeme sam imao prvi referat na komparativnoj. Kod Hergešića smo morali stajati u redu i tako smo dobivali teme. Došao sam na red, on je pogledao indeks da vidi tko je i rekao: “Hokusai. Braća Goncourt.” Uopće nisam razumio što je on izgovorio i s užasom sam gledao u Antu Peterlića koji je kao demonstrator sa strane bilježio što je profesor zadao svojim studentima. Poslije sam pitao Peterlića što mi je Hergešić rekao. Odgovorio mi je: “To je ime jednog slikara, mislim japanskog, koji se zvao Hokusai, a braća Goncourt su, koliko ja znam, pisala o njemu.”
“Ivo Hergešić”
“Ivo Hergešić” (Radiotelevizija Zagreb, 1977.) je mala dokumentarna reportaža o starom čovjeku snimljena mjesec dana prije njegove smrti. Stari profesor koji je osnovao odsjek komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu i kod kojeg sam diplomirao, stanovao je u mom susjedstvu, a od mladosti, kad je bio novinar u Obzoru, imao je običaj prije odlaska na posao svratiti do brijača gdje se dao obrijati. Tako je nastavio i u mirovini. Uvijek je stanovao na istoj adresi i šišao se i brijao u istom salonu, u istoj brijačnici koja se mijenjala kako su se mijenjale i države. Čini mi se da je u vrijeme kad smo snimali ovu reportažu brijačnica pripadala pod poduzeće “Bratstvo”, bratstvo brijača koji su se ujedinili da bi zajedno brijali i šišali.
Snimali smo dva dana, nije moglo biti bogatije nego što jest. Stari gospodin u svom se stanu, u kojem su uokolo bile složene sve moguće knjige, sjeća nekih zgoda iz svog života. Obrijan. Računao sam da će biti zanimljivo, jer je on zanimljiv.
Kad je emisija bila emitirana, Hergešić je, gospodin iz starih vremena, sjeo i napisao pismo zahvale tadašnjem uredniku Dokumentarnog programa. Taj me je onda nazvao, bio je jako zabrinut. “-Vidiš, dobio sam pismo od profesora Hergešića. -I što? -Ništa. Zahvaljuje mi što je to emitirano. A ne znam zašto.” Rekoh: “On je, tako, pristojan čovjek pa misli da je red.” Tom je uredniku bilo vrlo sumnjivo i činilo mu se pomalo opasnim da netko svojom rukom, na papiru piše pismo zahvale redakciji. Taj urednik tu emisiju uopće nije doživljavao kao svoje djelo ili kao nešto što s njim ima veze.