“Bič s dva kraja” – Tužni kraljevi divljine

Prije gotovo pola stoljeća kada nastaje film Branka Lentića (Milna, 22.3.1938. – Zagreb, 14.2.2018.) “Bič s dva kraja” (Radiotelevizija Zagreb, 1975.), Velebit je još uvijek bio egzotičan kraj u kojem se živjelo po pravilima iz nekog drugog vremena, ali je zauzdavanje njegove monumentalne prirode već odavno stupilo na snagu. U filmu su prikazani goniči konja koji vuku balvane u šumi nakon sječe, a koji u kameru govore o svom poslu i svakodnevici u zabiti, kao i o izazovima odvojena života. Izolirani po nekoliko mjeseci duboko u planini, ovi mladići odvojeni su od svojih obitelji, živeći u posvemašnjoj divljini u kojoj je jedini trag civilizacije drvena koliba. U njoj obitavaju starica i mlada djevojka koja im kuha i pere, ali za razliku od njih, iz nekog razloga voli živjeti u izoliranoj divljini.

Lentić koristi anketnu metodu birajući među radnicima nekoliko zanimljivijih koje pretvara u svoje protagoniste. Oni u kameru posvema otvoreno svjedoče o teškoj prirodi svog posla, o njegovoj fizičkoj zahtjevnosti i činjenici kako im najteže od svega pada izolacija. Česta tema je brak, kolege posebno žale jednoga među njima koji tek što se oženio ode na planinu i sad samo sanja vidjeti svoju mladu. Razotkriva se tako stara navada da vlastite tuge umanjujemo osvrtanjem na one kojima je još gore nego nama. Uz usamljenost, budućnost je druga važna tema. A ona će sigurno biti drugačija, jer nitko od mladih radnika ne planira se dugo zadržati na planini; svi žele neki posao koji će možda biti jednako težak, ali će ga bar moći obavljati okruženi ljudima i razonodom.

Da je Lentićev film ostao na ovome, bio bi to punokrvan portretni dokumentarac o radnicima, no redatelj nam nudi i dubok uvid koji njegovim protagonistima izmiče. Dvadesetak minuta dug film otvaraju i zatvaraju upečatljivi prizori radnika pri radu, a on se najvećim dijelom sastoji u nasilnom gonjenju konja na koje ovi neprestance viču, šibaju i uporno tuku kako bi jadne životinje vukle ogromne, netom srušene balvane po teškom šumskom terenu punom zapreka. Istinski je fascinantan nedostatak radničke svijesti o tome što njihov posao zaista čini teškim – činjenica o sustavnom zlostavljanju drugih živih bića, konkretno konja. O ovim životinjama radnici imaju za reći tek da su poslušne i da se u određenim situacijama boje za njih, ali ipak uvijek više brinu za sebe. Posao gonitelja nije nešto u čemu uživaju, ali to nisu u stanju ni na koji način adresirati.

Naslov filma jasno razotkriva redateljeve autorske intencije – njegov bič s dva kraja odnosi se i na konje koji pod njim stradaju, ali i na one koji su bičem prisiljeni svakodnevno mahati. Nasilje u opisu posla ranjava i njih, doduše ne fizički već duhovno, jer svaka grubost i nepravda ostavlja masnice na našoj psihi. Tako je bič ovih radnika kojim neprestance udaraju po životinjama, itekako okrenut prema njima samima. Ali ni oni, baš kao ni životinje koje muče, nemaju izbora jer je njihov društveni položaj toliko ranjiv i nezavidan da su morali prihvatiti ulogu zlostavljača kako bi zaradili za svoju koricu kruha. A u njoj će stalno odzvanjati bolni krikovi životinja koje su pod njihovim bičem rintale, baš kao što i oni sami rintaju, praveći se da njihov bič ne dopire do vlastitog im srca.