“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.
Usporedo sa snimanjem dokumentaraca, koji se mogu zvati i emisije, kako smo ih onda i zvali, na televiziji sam radio i neke manje forme ili obavljao prigodne zadatke jednog televizijskog redatelja. I oni su bili u osnovi dokumentarni, danas bismo ih vrlo vjerojatno nazivali kratkim dokumentarnim filmovima.
Za emisiju koja se zvala “Razgovori sa…” ili tako nekako, napravio sam kratak prilog o ženi koja je u ono vrijeme, 1968.-1969., bila striptizeta u baru hotela Esplanade. Ekipu sam naručio u četiri sata ujutro, kako bismo s njom razgovarali nakon što ona završi sa svojim poslom u hotelu. U to je vrijeme vodila psa u šetnju. Intervju smo snimili oko pet sati ujutro na terasi Esplanade. Čuli su se vrapci, čule su se i lokomotive s Glavnog kolodvora, a ona mi je pričala o tome kako je postala striptizeta i tako sam naučio termine integral i poluintegral. Integral je striptiz u kojem na striptizeti ne ostaje ništa, a poluintegral je kad ona ostane u gaćicama. A ova se odvažila na totalni integral i to baš kad je drug Tito došao u Esplanadu i kad se očekivalo da će provesti večer u baru. I onda se ona u takvoj prigodi svukla gola. Drug Tito je lagano zapljeskao. Nije htio skandalizirati. Striptizeta mi je rekla: “I tako je to i počelo”. Zvučalo je kao da je drug Tito zapljeskao i rekao “Op!” nakon čega su se svi počeli svlačiti. Meni se taj dio priče u razgovoru strašno svidio, ali jasno da je emisija “Striptizeta” (Radiotelevizija Zagreb, 1970.), snimana kao polusatni dokumentarac za “Feljton”, bila cenzurirana i da nije mogla ići u program, nego je njezin mali dio prikazan u sklopu ove druge emisije.
I, koliko fali?
Za emisiju “Film, teatar i…” napravio sam nešto što smo nazvali “Račun” (RTZ, 1970.). Nije to bilo filmsko djelo, nego prilogić, gotovo skeč, ali je bio jako uspješan. U času kada su se vodile velike rasprave o tomu kako zadovoljiti potrebe i zahtjeve u kulturi, jer je zahtjev kulturnih institucija u Zagrebu toliko i toliko milijuna, a RSIZ – Republička samoupravna interesna zajednica – za kulturu je na raspolaganju imao toliko i toliko, na ulici sam pokupio curicu od osam godina i doveo je na televiziju. Na papir smo napisali te svote i rekli joj: “Imaš ovoliko, a trebaš ovoliko, koliko ti još nedostaje. Znaš li izračunati?” Rekla je da zna i uzela računati, dva pišem, četiri pamtim, kako to već ide. “-Jesi li izračunala? -Jesam. –I, koliko fali?” I onda je ona pogledala u kameru i rekla, sad izmišljam svotu, jer se, naravno, ne sjećam točno: “Osam tisuća”. To je bilo jako smiješno, jer se vidjelo da dijete zna u tri minute izračunati to oko čega nadležni danima lome koplja i naveliko raspravljaju po Gradskim skupštinama, na televiziji i tako dalje.
U vrijeme kad sam počeo raditi na televiziji, proživljavao sam određenu krizu u svom radu u kazalištu. Nakon snimanja tih dokumentaraca činilo mi se da je to što radim u kazalištu fulirancija, da to nije ono pravo. Onda sam u Gavelli režirao “Matijaša Grabancijaša dijaka” i otkrio jedan sloj tog komada koji vjerojatno ne bih bio pročitao kao kazališni redatelj. Da nisam snimao ove dokumentarce ne bih vidio da je zagrebački župnik Tituš Brezovački pisao “Grabancijaša” htijući u vrijeme prosvjetiteljstva nešto reći o svojim suvremenicima i načinu kako oni doživljavaju nacionalno. Onda mi se činilo da je tu predstavu moguće plasirati ne opterećujući je kazališnim balastom, nego da scenografiju, kostime i ostalo treba svesti na nulu ili na minimum, a da van iziđe sam tekst. Valjda je zato što je bila oslobođena od kazališnosti to i bila tako uspješna predstava, koja je igrala puno repriza i puno godina i bila jedna od najizvođenijih predstava tog vremena.
Paralelno s režiranjem “Grabancijaša”, snimio sam reportažu “Gospon Špišić” (RTZ, 1970.), o šefu rasvjete u Gavelli, starijem gosponu koji je opisivao kako on to mijenja rasvjetu. Taj mali dokumentarac, prikazan u emisiji “Film, teatar i…” koju je vodio Saša Zalepugin, bio mi je vrlo drag. Mislim da je napravljen dosta pristojno, makar ga nisam nikada vidio nakon što je montiran.
Neće stari dugo
Dok smo studirali povijest umjetnosti, Mirko Rački je bio pojam slikarstva, pa sam svoje znanje o njemu i činjenicu da je on još živ pokušao iskoristiti za snimanje dokumentarnog filmića “Mirko Rački” (RTZ, 1970.) koji je prikazan u jednoj od Zalepuginovih emisija. Kad smo došli k Račkom, stanovao je u Palmotićevoj ulici, njegova nam je supruga rekla da ga nema doma. “-Pa gdje je? -Otišao je po ugljen. -Kamo? -Dolje u podrum. Sad će doći”. I tako je Mirko Rački, koji je tada imao devedeset godina, skoknuo u podrum i u kantici donio ugljen da se ogrije. Za televiziju je odglumio i da još pomalo slika tako da je na jednom papiru olovkom prethodno iscrtao konture i potom pred kamerom imitirao kako stvara. Za vrijeme snimanja, neki su članovi ekipe pitali gospođu Rački, njegovu, mislim, treću ženu, živahnu i kominikativnu Dalmatinku koja je bila, recimo, trideset godina mlađa od njega, ima li tu kakvih slika ili crteža koji bi se mogli, ovako, pogledati ili povoljnije kupiti. Ona je rekla da će se nešto naći, a poslije sam još, ovako, preko uha čuo, kako ona kaže: “Pa, dobro, ne moramo to sad napravit’, pa neće stari dugo živjet”. Međutim, poslije sam pročitao u novinama da je gospođa izvoljela otići prije nego neuništivi slikar, koji je poživio gotovo stoidvije godine.
Bio sam, zatim, realizator i petljao se u scenarij “TV-porote” (RTZ, 1972.), koja je išla svaki mjesec, jednu godinu, ukupno je bilo deset emisija nešto kraćih od jednog sata. Tu bismo optužili neku pojavu, neki relevantan fenomen tadašnjeg društva, na primjer, nikotin. U to se vrijeme posvuda pušilo, pa bih i ja zapušio, i na televiziji i u režiji. U emisiji nije bilo stalnog voditelja, nego bismo nekoga imenovali za tužitelja, nekoga za branitelja, svaki od njih bi doveo svoje svjedoke i razvila bi se rasprava u kojoj bi jedna strana optuživala, druga branila, a sve bi slušala neutralna porota od dvanaest ljudi koja bi na kraju emisije, tajnim glasovanjem, odlučila tko je pobijedio. Optužili smo, dakle, nikotin, da je štetan. Doveli smo liječnika koji ga je napadao kao nezdravu pojavu i Igora Mandića koji ga je branio. Cigareta je bila oslobođena optužbe, objektivni tv-promatrači utvrdili su da se smije pušiti. Ta se emisija zvala “Duhan”, a već smo sljedeći tjedan morali snimati “Duhan 2”, jer su liječnici poludjeli. Pa je u “Duhanu 2” nepristrana porota zaključila da je pušenje štetno. U emisiji “Titula: dr.” raspravljalo se o tome je li u redu da liječnici imaju titulu dr. i ako nisu doktorirali, jer im je se u to vrijeme htjelo ukinuti. “Svemirski program” bavio se pitanjem zašto Jugoslavija nema svemirski program, a, primjerice, “Ekonomska propaganda” pitanjem je li ekonomska propaganda potrebna i zašto. Puno godina poslije pomogao sam pokrenuti nešto slično, emisiju “Parlaonica”.
“Šimenc”
U sklopu emisije Školskog programa o Nikoli Šopu prikazani su dijelovi razgovora Šopa, koji je tada već bio uzet i sjedio je u kolicima, s nekolicinom njemu sklonih umjetnika – Dodom Horvatićem, glumcem Zlatkom Crnkovićem… – koje smo za tu prigodu okupili u pjesnikovu stanu, gdje su pili čaj i razmjenjivali misli.
“Šimenc” (RTZ, 1973.) je bila epizoda dokumentarnog serijala “Hrvatski humoristi” koji je u to vrijeme bio zabranjen, naravno, ne službeno, nego jednostavno nije prikazan, možda i zbog toga jer je zaključeno da ne valja. Vlado Šimenc za tu je emisiju napisao nekoliko humorističnih pričica, a ja sam ih ekranizirao. U jednoj od njih, recimo, liječnik pregledava nogometaša u dresu i malim ga čekićem kucne po koljenu da provjeri refleks. Na to se ovaj uhvati za koljeno i jaučući padne na pod. Uđe sudac, zafućka i istjera liječnika van, izbaci ga iz igre. Potom nogometaš koji je, jasno, isfulirao da je udaren, skoči i vidi se da mu nije ništa. S dvominutnim ili trominutnim skečevima poput tog izmjenjivala se snimka razgovora sa Šimencom koji je s malim sinom šetao savskim nasipom i udisao isparavanja iz auspuha kombija u kojem je bila montirana kamera i koji je polako vozio uz njega. Onda je Šimenc rekao da će se ugušiti, pa smo ugasili motor i nastavili snimati tako da su dečki gurali kombi. To najviše govori o tome kako se onda na televiziji htjelo puno napraviti, a nije bilo mogućnosti, pa smo se snalazili kako smo znali.
Manje-više sam prihvaćao štogod mi je bilo ponuđeno, jer je uglavnom bilo pristojno plaćeno. Došao bi ti netko na hodniku televizije i rekao: “Čuj, radim takvu i takvu emisiju o tomu i tomu, bi li ti mogao napraviti epizodu ili dvije?” I onda pristaneš, pa se nekako snađeš, s time da sam uvijek nastojao da to ne bude neka najtipičnija varijanta, nego da bude što bolje, da bude efektno.