“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.
U rudnicima svi uvijek snimaju one koji ruše s bušilicama. Tada se na filmu njegovao takav stil dokumentarnog pristupa životu. Meni se činilo važnijim čuti što rudari razgovaraju i o čemu razmišljaju nego vidjeti kako im ugalj pada pred noge i kako ga tehnički transportiraju dalje od mjesta gdje kopaju.
Možda se to u samoj emisiji “Jama” (Radiotelevizija Zagreb, 1971.) ne razabire jasno, no artikulirani rudar koji najviše govori je inženjer, završio je fakultet, dakle po naobrazbi je daleko iznad drugih koji su tamo upali kao najobičniji radnici. Činilo mi se da nije fer praviti neke velike razlike, jer je od svega ostaloga zapravo važnija činjenica da su u toj rupi svi prljavi. Njega sam zvao zato što je s njim bilo najlakše razgovarati, bio je dorastao i svemu ostalome, tako da komunikacija nije bila problem i nije trebalo birati riječi. Po svaku sam cijenu htio pokazati ga kako se pere. Činilo mi se važnim pokazati publici koliko je takav mlad, lijepo građen čovjek, nevjerojatno prljav nakon što je bio par sati u rudniku i zašto se ti rudari moraju tako temeljito prati u svojim velikim, kolektivnim praonicama. Dogovorio sam se s njim i rekao je ga neće smetati da ga snimamo gologa kako se tušira. Međutim, Mario Perušina, koji je bio bolji muškarac od njega, sve je snimio u krupnom planu da se ne bi slučajno jednom inženjeru vidjelo spolovilo ili što bi se već vidjelo. I tako je nešto što je u tom dokumentarcu trebalo biti događaj, propalo zbog toga što je snimatelj bio veći pop od pape, pa je on to snimao uže. Do danas mi je žao što to nisam uspio snimiti.
Televizija ti da tri dana da snimiš takvu emisiju, eventualno jedan dan prije da se snađeš na terenu i dogovoriš gdje ćeš to snimiti. I inače mislim da je sve što sam snimao uvijek bilo obilježeno time koliko ima novca, time što možeš snimiti u najkraćem roku s ekipom koja je, ako ništa drugo, limitirana radnim satima. Stil rada koji je proizlazio od pomanjkanja novca i imperativa da se emisiju snimi u kratko vrijeme, montira u još kraće i zatim brzo emitira, meni je odgovarao. Možda i nije nešto čime bi se čovjek hvalio, to kako su neke stvari zbrzane samo zato što nije bilo dovoljno vremena.
Na temelju iskustva s “Putom” (RTZ, 1971.) imao sam određenu ideju da emisiju “Izravni prijenos” (RTZ, 1971.) snimim u realnom vremenu, za vrijeme jednog stvarnog događaja koji ima svoje točno određeno trajanje, tako da je ovaj put to bilo donekle isplanirano. Onaj što su ga zvali Lenjin bio je predratni komunist i jedini je u selu imao televizor. Znali smo kad će biti izravni prijenos i unaprijed smo se dogovorili da će on pozvati svoje prijatelje i poznanike i da će se kod njega gledati, a mi ćemo to snimiti.
Tri nonice malo su ćakulale
Toga dana službeno su se otvarali radovi na probijanju tunela kroz Učku. Tim je povodom održana svečana akademija u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, na kojoj su govorili članovi Centralnog komiteta Hrvatske Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo i drugi. Bili su tu i umjetnici kao što je glasoviti zbor Ivan Goran Kovačić koji je običavao nastupati u takvim prigodama ili glumica Marija Crnobori koja je govorila stihove Mate Balote ili koga već. Uvijek se znalo kako će to izgledati. Bio je to važan politički događaj i skup jer se, eto, bliži trenutak kad se Istra, nakon toliko godina patnje, autocestom priključuje matici domovini. Prijenos je išao oko podne, u neko važno doba dana i ljudi u Velikom Mlunu prirodno su došli na takav jedan skup, vidjeti što će biti na televiziji.
Fizionomije tih ljudi za koje je Istra nešto drugo nego za nas koji ih gledamo, bile su mi silno zanimljive. Sjećam se dijela gdje te seljanke ponavljaju stihove, ne znam: “Tri nonice male su ćakulale…” Marija Crnobori ih jako elaborirano i velebno interpretira na pozornici HNK-a, a ove žene to ponavljaju obično, kako se stvarno kaže u Istri. To kako plaču na zvuk “Lijepe naše” i koliko ih sve to potresa, nešto je što čovjek poslije pokušava postići kad snima dijalog dvaju glumaca u igranom filmu. Takvim se reakcijama jednoga od njih na ono što mu ovaj drugi govori, s tom tišinom i eventualno nekim malim kretnjama, o onome o čemu je u nekoj sceni ili filmu riječ, kaže više nego što bi čovjek očekivao da je moguće. Tako polagana gradnja jednog dijaloga uvijek mi je bila jako važna, a nažalost se ne može uvijek ostvariti, jer nema novca i brzina je u pitanju. Do danas mi je najvažnije kako i koliko glumac uspijeva iskreno reagirati na partnera, odnosno na zbivanja oko sebe. Sve se to vidi na licima.
Nesputanost daje bolji film
Nema bolje moguće situacije negoli snimati ljude koji su sigurni da ih nitko neće tužiti, dok komentiraju nešto što gledaju na televiziji. Danas, pustite ih neka gledaju Dnevnik i da nesputano kažu što god im pada na pamet u vezi s voditeljima ili vijestima koje im oni plasiraju. Još uvijek nisam siguran da bi naša javnost bila spremna na tako šokantan način komentiranja zbivanja u Hrvatskoj. Više sam puta htio snimiti novogodišnju emisiju. Umjesto da gledamo, kako je nekad bilo, tri voditelja koji u studiju nešto glume, pa svi zajedno piju šampanjac i tako povezuju točke gdje pjeva ovaj ili onaj zabavni pjevač, došao sam na ideju da uzmem jednu obitelj i da ih snimam cijelu godinu. Svaki mjesec, recimo po dva dana. S njima se ispred televizora razgovara o tome što gledaju i zatim se taj materijal pretvori u dvosatnu emisiju u kojoj ta obitelj komentira što im se sviđalo te godine. I da to bude okosnica novogodišnjeg programa. Neka vrsta rekonstrukcije svega onoga što smo u toj godini gledali i o čemu smo razgovarali i nekakvih točaka nekih zabavljača koji su nastupali tijekom godine. To je uvijek na televiziji bilo odbijeno jer se svima činilo: “Ma, pusti, tu će ispasti nešto o čemu je bolje da se ne govori na ekranima”. Kad god postoji mogućnost da se čovjeku na ekranu ponudi necenzurirani život, bez obzira na to radi li se o filmu, o rođenju djeteta u rađaonici ili o nekom drugom, manje dramatičnom trenutku, sama činjenica što je to pravo publici je uzbudljiva, a autoru daje mogućnost da napravi neku vrstu filma koji će biti neusporedivo uvjerljiviji od uobičajenoga.
Jako mi je drago što su neki od tih dokumentaraca nedavno reprizirani na televiziji. Neki su mi ljudi rekli da im se danas čine još zanimljivijima nego što su onda valjda bili. Radeći ih, nisam ni pomislio da snimam nešto što će trajati duže od jednog emitiranja i, eventualno, neke reprize. Sve razgovore i emisije nastojao sam snimiti pošteno, bez fuliranja. Nismo ništa organizirali da bi bilo ovako ili onako, nego smo snimali što jest. Mislim da je upravo ta jednostavnost, odnosno neartificijelnost, bez nekakvih uzbudljivih kadrova, u prvom planu ovo, a tamo nešto drugo, da je baš to što se nismo toliko trudili da kažemo kamerom više nego što je moguće reći u jednom potezu, jednom švenkiću, vrijednost koja te filmove još uvijek čini zanimljivima.
Najsmješnije mi je bilo kad mi je sestra čestitala kako sam dobro snimio “Župnika iz Oprtlja” (RTZ, 1971.) i pitala me kako mi je župan Ivan Jakovčić to dopustio. Ona je imala osjećaj da je to nešto revolucionarno hrvatski, a snimljeno je prije četrdeset godina.
