“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.
Uvijek sam nastojao napraviti nešto što nije organizirana slika svijeta kakvu je televizija emitirala krajem šezdesetih. Znalo se što će televizija o nečemu reći, a emisije koje sam radio nisu bile uobičajene za to vrijeme. Za neke sam zbog toga dobio i loše kritike. Danko Oblak je imao pravovjeran pogled i u “Buđenju” (Radiotelevizija Zagreb, 1971.) je osjetio nešto nevjerno socijalističkome društvu pa je napisao da je to sranje, da to nije emisija koja bi bilo što rekla o tom djetetu i o problemu koje naše društvo želi pokazati na televiziji. Ni serija o osamljenim ženama nije naišla na dobre ocjene u tom smislu.
U jednoj fazi, negdje nakon sedamdesetprve, na televiziji se nastojalo ljude koji su trebali glumiti obične građane dovesti u studio i tu ih snimiti, a ne da oni na ulici govore što im pada na pamet. Dakle, znalo se, čim nekoga dovedeš u pravi televizijski studio, on će sam sebe cenzurirati, pazit će što govori, dok bi mu se na ulici moglo štogod i zalomiti. U “Šetnji” (RTZ, 1971.), mali u jednom trenutku iznese neku nepopularnu tezu o tome da današnji šegrti nisu onako dobri kao što su nekad znali biti, na što se djed odmah zabrine, misleći: “Što je sad ovaj izgovorio, nije dobro”, pa ga onda brzo pouči da nije tako nego da je baš danas puno bolje nego što je nekad bilo. U svakom slučaju, to smo nastojali sačuvati kao primjer reakcije osobe iz generacije koja nije baš oduševljena da se u javnosti kaže sve što ti padne na pamet, jer to može završiti ovako i onako.
Djed je, dakako, u međuvremenu umro, a unuk je postao zborist u zagrebačkom HNK-u. Nedavno sam ga sreo u bifeu HNK-a, sjetio me se, pa sam došao na ideju da pokušam ispočetka napraviti te tri emisije, samo trideset godina poslije. Međutim, nisam mogao naći ovog malog kojeg ujutro vode u vrtić. Negdje 1999. smo dali oglas u novine, u Glas Slavonije, jer sam dešifrirao da mu je majka bila Slavonka. Mislio sam da će ga netko prepoznati po fotografiji, ali nitko se nije javio.
Mercedes za Radića
Asistent mi je bio Stipe Kolak, sve je organizirao onako kako bismo se dogovorili dan prije i na snimanjima je radio bilješke. Bio je jako spretan i imao je razne štoseve. Recimo, treba unajmiti auto za ekipu i ja dobijem bijeli mercedes. Stipe je to uredio, ne znam kako. Ustanovi se, zbog čega sam se poslije ljutio, da je on dolje dizao galamu: “Kaj vi mislite?! Pa ne bu se Radić u fići vozil! Dajte mu mercedesa, ima valjda čovjek pravo na to!” Poslije se pokazalo da mi okolo ruši ugled, jer ispadam kreten koji hoće bijeli mercedes. Ili, idemo u Istru, a on dolje postavlja uvjete da mi se rezervira apartman u hotelu, jer “Radić neće biti u nekoj jednokrevetnoj sobi”, što ja dakako nisam tražio, nego je on pravio škandal zbog sebe. Zamolio sam Kolaka da u svojim bilješkama potraži kako se zvao taj mali u dokumentarcu “Buđenje”, međutim nije ga uspio naći.
Curica koja u “Popodnevu” (RTZ, 1971.) priča o svom pubertetu danas je liječnica, ima dvoje djece, znam gdje stanuje i tako dalje. Taj je razgovor s njom sigurno naletio u vrijeme kad je ona imala potrebu da odbaci stid, da otvoreno pokaže kakva je zapravo. Ne znam, možda sam ja bio tako ljubazan i dobar striček da je nisam prestrašio. S njezinom sam mamom razgovarao dva puta prije nego što sam počeo snimati. Ona nije imala ništa protiv, curica je također pristala. I po njezinoj priči vidi se da je njezin život bio takav da ju je učinio zrelom za svoje godine.
Snimatelj i ja smo se dogovorili da će on zumirati dok ja postavljam pitanja. Dakle, ja sjedim pored kamere i kad ona završi s odgovorom, snimatelju rukom na leđima dajem znak koliki da bude izrez kadra – šire, srednje ili krupno. Dok on mijenja kadar, ja postavljam pitanje na koje ona onda odgovara u, recimo, krupnom planu. Otprilike sam slutio koje bi teme mogle biti važnije u bližem planu, a koje mogu biti u širem. A zapravo sam bio siguran da će sve ostalo cura postići sama, da ne treba puno režije. Bilo je tu valjda i taštine, nisam htio snimati interijere, njezine knjige, teke, sve ono što se u pravilu snimalo u to vrijeme.
Nisam imao plan da to mora biti baš takva i takva curica. Mogao je biti dečko, bilo mi je važno da bude netko zanimljiv. Ali, gledajući unatrag, valjda sam imao sklonost prema osobama koje su bile suprotnog spola pa mi je curica bila zanimljivija nego dečko. Možda je zato i Iva u “Što je Iva snimila…” postala djevojčica, jer je u prvoj verziji scenarija bio dječak.
“Lica/Rezime”
Na kraju smo, godinu, godinu i pol nakon tog ciklusa snimili i emisiju “Lica/Rezime” (RTZ, 1971.) u kojoj su neki od ljudi koje smo snimili u “Buđenju”, “Šetnji” i “Popodnevu”, oni koje smo mogli skupiti, govorili o tome kako se to njihovo pojavljivanje na televiziji odrazilo na njihove živote, što su im rekli prijatelji, rođaci, kolege, poznanici…
Danas mi je na rubu shvatljivog kakvi su to bili urednici koji su puštali da se snimaju takve stvari – film o nekakvom desetogodišnjaku i njegovom djedu i o tomu što oni razgovaraju, ili film o djevojčici, djetetu razvedenih roditelja, a da to nije ni na crvenom tepihu, niti ima šarm općeg svlačenja u svim mogućim novinama, ili kretenskih emisija koje se danas vrte na televizijama, u kojima ljudi neprestano javljaju kako su prevarili žene ili kako ih je ostavio muž.
Najveći urednički zahtjev Angela Miladinova bio je kad mi je jednom zgodom rekao da odem nešto snimiti u Istru. Pitao sam ga zašto? O čemu? Pogledao me onim svojim ironičnim pogledom i zafrkantski se pozivajući na poznatu frazu, rekao: “Snimi što tamo rade radnici, seljaci i poštena inteligencija”. A ja sam baš zapeo i napravio točno tako – snimio sam jednu emisiju o radnicima, jednu o seljacima i jednu o poštenoj inteligenciji.
“Jama”
“Jama” (RTZ, 1971.) je bila o rudarima, dakle, o radnicima. Na snimanju ništa nije valjalo. Neprestano je bila takva buka da od govora nije ostalo ništa, pa smo poslije stavljali titlove da bismo prenijeli malo te zvučne atmosfere. U jednom smo se trenutku vukli uz uskop, kosu vrstu podzemnog rova kojim transporteri voze iskopani ugljen. Tonski snimatelj Kosta Čok, krupniji čovjek, tako je jadan puzao i vukao nagru i u jednom je času počeo jaukati i zvati upomoć. Zapeo je, nije mogao ni naprijed ni natrag. Morali smo ga svući do pasa da bismo ga izvukli, a njega je psihološki užasnula činjenica da je zaglavio u prolazu na ne znam koliko, tisuću i nešto metara dubine. Cijelo su nam vrijeme naši vodiči, rudari, pokazivali i govorili nešto kao: “Evo, tamo je urušen rov. Ovdje su poginuli ti i ti”, i tako dalje. Za standarde televizije onoga vremena bilo je vrlo neobično da netko snima na takvom mjestu. Mislim da me danas više nitko ne bi uspio na to natjerati.
Kad god se moglo, kad god nisam bio pod prisilom da snimim nekog određenog čovjeka, nastojao sam izbjeći razgovore s funkcionarima. Prvo, nisam znao voditi takve razgovore, a drugo, meni je samom bio smiješan taj način mandarinskog razgovora o tome što drugovi misle i što drugovi hoće. Uvijek sam to nastojao izbjeći. S druge sam strane, na primjer u slučaju rudara, vjerovao da o njima više govori način na koji se peru i kako hodaju nego da ih snimim u nekoj njihovoj trošnoj baraci ili da nekim opisnim situacijama pokušam reći: “E, oni žive teško”. Pa, vidljivo je i bez toga.