PočetnaRastrimo zastrtoTomislav Radić – Zaboravljeni dokumentarist (VI)

Tomislav Radić – Zaboravljeni dokumentarist (VI)

-

“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.

Fizionomije, odnosno životne priče birao sam po vlastitom osjećaju za zanimljivost ljudi. To nije velik problem, vidiš čovjeka kakav je, vidiš hoće li razgovarati ili neće. S objektom sam najčešće razgovarao ja, pa je valjda i o meni ovisilo koliko će biti zanimljivo. Pritom nisam bio važan ja, nego onaj s kim razgovaram. Poslije se, strukturiranjem njegovih odgovora i grimasa, dobivala dinamična slika ljudskog lica.

U “Milicajcu” (Radiotelevizija Zagreb, 1970.) je milicioner, odnosno milicajac, kako se to onda zvalo, govorio o tome kako je teško biti milicajac, jer te zbog tvog zanimanja nitko ne voli i svi te zbog toga vrijeđaju. Svoju je sudbinu prepričao na komičan način, dijelom sjedeći u stanu, a dijelom smo ga snimili na ulici, na njegovu radnom mjestu. Prvi milicajac kojeg smo izabrali na snimanju je nastojao reći sve što su mu naredili. No njegov je susjed također bio milicajac. Čuo je buku i došao vidjeti ekipu koja snima. S tim prvim milicajcem je razgovarao nešto privatno, ovako sa strane, i bio je zanimljiviji od njega, o kojem smo već snimili gotovo cijelu emisiju. Nastavio sam snimati o tom drugom milicajcu, pa je on ispao glavni, a ovaj prvi se grozno uvrijedio.

Živio je u Petrinjskoj ulici, u podrumskom stančiću punom vlage koji je dobio od poduzeća. Vlaga je na zidovima dosezala metar, metar i pol u visinu, sve je bilo popucalo, mokro i ljuštilo se. Bilo je grozno. S njim sam uspio dogovoriti da snimamo u kuhinji, u kojoj se vlaga jako dobro vidjela. Kad smo došli na snimanje, snimatelj pogleda prostor i kaže: “Pa ne možemo tu snimati. To je vlažno, kako to izgleda…” Naravno, kad je žena tog milicionera to čula, odmah je skočila i rekla da možemo snimati u drugoj sobi koja je, jasno, izgledala pristojnije. Tako mi je taj snimatelj, smatrajući da treba snimati ono što bi kao trebalo pokazati, a ne ono što stvarno jest, upropastio zamisao koja se meni činila dosta važnom i autentičnom.

Nezadovoljstvo milicije

Policija, odnosno milicija, poludjela je zbog te emisije. Rekli su da je uvrijeđen ugled milicionera. Zbog toga je priređena specijalna projekcija na kojoj su “Milicajca”, koji je već bio emitiran na televiziji, post festum gledali Angel Miladinov, Ivan Šibl, zatim čovjek koji je bio neka vrsta načelnika milicije u Zagrebu i član nekog gradskog komiteta. Bilo je dosta frkovito. Mučnu tišinu nakon projekcije prekinuo je Šibl, rekavši: “Pa mogli ste naći i pametnijeg milicajca, ali ima i glupljih”. I tako se jednim vicem zaključilo da to nije takav napad na milicajce kao što je službeno bila odlučila partijska organizacija u okviru milicije. Mislim da bi to i danas bila zanimljiva emisija, jer opći se stav o policiji nije promijenio bez obzira na to imaju li oni na kapi ovu ili onu kokardu.

Ljude za te dokumentarce tražio sam razgovarajući s raznim osobama koje sam poznavao, a oni bi mi govorili: “Znam ja nekoga”, pa bi mi dali adresu. Ili bismo u časopisu Studio dali oglas koji bi glasio otprilike ovako: “Tražimo žene koje bi pristale na razgovor o problemima samohrane majke ili usamljene žene”. I onda su nam u Studiju dali štos pisama i dopisnica kojima su se takvi subjekti javili na oglas u kojem Televizija Zagreb traži to i to. Na temelju tih rukopisa i načina na koji su se te žene javile, napravio sam izbor. Uzeo sam službeni auto, išao od jedne do druge adrese i razgovarao s njima. Na kraju bih izabrao onu koja bi, činilo mi se, mogla biti zanimljiva. Na snimanju se vidjelo odgovara li ona na pitanja, ili je to nezanimljivo, ili je glupa…

Na jedan se oglas javila žena za ono vrijeme važnog političara koji joj je ostavio pristojan, dobro opremljen stan, a on se odselio. Ona se ponudila za snimanje, a kad sam shvatio čija je to žena, zaključio sam da od toga neće biti ništa, ali sam odsjedio jedan sat u njezinom salonu, pio kavu i slušao koliko je ona duboko uvrijeđena na tog svog muža s kojim je bila tri godine u NOB-u i kojeg joj je Partija odredila da bude njegova drugarica i drugarski mu pomaže u građenju budućnosti koju mu je Partija namijenila. Pokazalo se da je on bio dobar s drugaricom dok se nije pojavila bolja drugarica tajnica, pa je ova duboko povrijeđena drugarica bila spremna osramoćivati bivšeg muža na televiziji, koliko god može. Shvatio sam da to ne mogu snimiti. Ni ljudski, niti bi to prošlo sve moguće televizijske filtere.

Čuvanje privatnosti

U Hrvatskoj je bio velik postotak raspada brakova, a sud je uglavnom djecu dodjeljivao majkama. Zanimala me ta tema, nije mi bez vraga bila bliska. No to baš nije bilo zgodno za televiziju, dok se o osamljenim ženama nekako moglo, pa smo došli do teme o ženama koje nemaju muža. Dali smo oglas u novine da bismo htjeli razgovarati s usamljenim ženama. Javilo ih se petnaestak. Išao sam razgovarati sa svakom od njih i na kraju izabrao ove tri. U ciklusu “Osamljene žene” snimljene su tri emisije o ženama koje žive same, odnosno bez muža ili partnera. Ili su imale muža koji se propio pa nije bio nikakav muž ili je, pak, bio fukara koji ju je samo htio izrabiti, pa iz toga nije ispalo ništa.

Bio sam dovoljno tašt da ne snimam tako eksplikativno kao što su radili moji kolege i sve su tri žene snimljene s leđa, da im ne vidimo lice, a da u pozadini vidimo isto što i one. Ženu u emisiji “Nekvalificirana radnica” (RTZ, 1970.) intervjuirao sam na terasi donjogradske kuće, snimali smo je s leđa kako gleda na grad. Čuvali smo njezinu privatnost, a činilo mi se da ambijent, ta terasa, nikakva, na kojoj raste trava i gdje se ljeti ljudi sunčaju, a možda se katkad i suši veš, dovoljno govori o toj vrsti nesreće u kojoj ona živi s takvim mužem. Činilo mi se da se inzistiranjem na tako neobičnom uglu gledanja, snimanjem samo zatiljka osobe koja je počela biti pogrbljena i nema više te živahnosti mladog svježeg vrata, može dobiti sve što treba.

“Prodavačica” i “Viktor Bek”

U “Prodavačici” (RTZ, 1970.), djevojku koja je pričala o svom ilegalnom abortusu, snimao sam u Maksimirskom parku tako da se preko njezinih ramena stalno vidjelo jezero u kojem su plivali labudovi. Oni su dolazili i gledali, bili su nevini i romantični, prilježno su prilazili kameri jer smo im bacali kruh u vodu da ih privučemo, a ona je pričala o tomu kako je čovjek koji je radio abortus pojačao zvuk radio-aparata u garaži gdje ga je obavljao ne bi li time pokrio njezine krikove. Pokušavao sam nešto reći suprotstavljanjem dviju vrsta realnosti. Uvijek sam nastojao naći neki mali sukob u okviru onoga što se u dokumentarcu nudilo kao tema. Jedanput je to bila slika, drugi put zvuk.

Možda sam onda imao više sigurnosti u to da se vrstom kadra može nešto reći o čovjeku koji je sniman. To zapravo mislim i danas, ali čovjek, eto, nehotice snima krupnjake. Lakoća kojom sam onda mogao snimati ne vodeći računa o tomu što će mi reći i kako će to biti primljeno, sigurno je bila prednost tog vremena.

Kad sam išao doma iz kazališta, prošao bih pored prozora Viktora Beka na koji je on bio naslonjen i gledao na ulicu, da mu prođe vrijeme. Ja bih ga pozdravio, a on bi pristojno kimnuo iako, naravno, nije znao tko sam. Onda sam saznao da i Vjera Žagar, s kojom sam bio dobar, isto prolazi onuda i pozdravlja se s papom Bekom, kako su ga zvali, jer je ona s njim baš i glumila. A onda sam pomislio da ga pitam da snimimo emisiju. Ta emisija “Viktor Bek” (RTZ, 1970.) nalik je emisijama o Mirku Račkom i Nikoli Šopu, a poslije i o Ivi Hergešiću. To su razni starci koji nešto melju – činilo mi se da je to dobro snimiti, jer su mi bili zanimljivi, pa sam se nadao da će biti i drugima.


Komentari

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

20. ZagrebDox: Pobjednici Sundancea, IDFA-e, Berlinalea, Sarajeva…

Na ovogodišnji, 20. ZagrebDox (14.4. - 21.4.) dolaze pobjednici Sundancea, IDFA-e, Berlinalea, Sarajeva...

U Art-kinu predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma

U riječkom Art-kinu u utorak će biti organizirano predstavljanje filmova polaznika 3. Nove škole dokumentarnog filma.

Dokukino KIC: Novi ciklus “Hall of Famea” i “20 dana u Mariupolju”

U zagrebačko Dokukino KIC između ostalog dolazi novi ciklus programa "Hall of Fame - vodič kroz povijest dokumentarnog filma".

Fantomske niti

U zagrebačkom Dokukinu KIC nedavno je održan program "Čile: Filmom protiv zaborava".

Hrvatski dokumentarci u Sloveniji i Rumunjskoj

Predstojećih dana i tjedana šest hrvatskih dokumentarnih filmova bit će prikazano na festivalima u Sloveniji i Rumunjskoj.

“Na Adamantu: Nitko nije savršen” Nicolasa Philiberta od 21. ožujka u hrvatskim kinima

U hrvatska kina od 21. ožujka dolazi dokumentarac "Na Adamantu: Nitko nije savršen" (2023) Nicolasa Philiberta.

“The Barber of Little Rock” – Banking while black

"The Barber of Little Rock" američkog redateljskog dvojca John Hoffman - Christine Turner, osvojio je ovogodišnjeg kratkometražnog doku-Oscara.

96. Oscari: Očekivani Zlatni kipić za “20 dana u Mariupolju” Mstislava Černova

U losanđeleskom Dolby Theatreu sinoć je održana 96. po redu svečana dodjela nagrade Oscar.

Otvorene prijave za treći “AJD Industry Days @ AJB DOC”

Otvorene su prijave za treći "AJD Industry Days @ AJB DOC", koji se održava u sklopu Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans.

Ususret Oscarima u Dokukinu KIC

Vikend u zagrebačkom Dokukinu KIC posvećen je programu "Ususret Oscarima".