“Sajmište” – Daj šta daš

Odvajkada ljudi trguju. Prodajemo i kupujemo hranu, odjeću, pa i svoja uvjerenja, vrijednosti i dostojanstvo. I prije ukazanja novca, klase, demokracije i vlade, imali smo trgovinu, odnosno potrebu da zamijenimo, nabavimo ili se, jednostavno, riješimo viška. Legenda kaže kako su prva stalna ljudska naselja nastajala upravo na mjestima gdje se trgovalo. Kao što znamo, i danas je to jedina aktivnost koja nikada ne posustaje i koja preuzima brojna lica i oblike. Jedno od živopisnijih toposa trgovine jesu buvljaci, tržnice rabljenom robom. Zagreb se može podičiti jednom od većih buvljaka u ovom dijelu starog kontinenta – Hrelić je smješten na periferiju, odmah uz ogromno gradsko smetlište, rijeku Savu i brojne novoizgrađene stanove sumnjive kvalitete i još sumnjivijeg pogleda. Na filmu ga je posebno uvjerljivo portretirao Bogdan Žižić svojim kratkim dokumentarcem “Sajmište” (Zagreb film, 1982.).

Svoj filmski esej o trgovini, ljudima i budućnosti civilizacije Žižić otvara upečatljivom glazbom s harmonike i nizom impresivnih crno-bijelih fotografija što ih je u razdoblju od 1932. do 1935. snimio možda i najslavniji hrvatski fotograf Tošo Dabac na tadašnjem gradskom sajmištu smještenom u Heinzelovoj ulici (Hrelić se na svojoj lokaciji nalazi od 1971., a ime je dobio po obližnjem selu). Nakon Dapčevih fotografija, slijede dinamične snimke u boji te popratni prizorni zvukovi načinjeni 14. srpnja 1982. godine na Hreliću. Žižić nas bravurozno uvodi u atmosferu živahnog sajmišta na kojem se trguje rabljenom, a nekad i novom robom svih boja i oblika. Ima tu odjeće, alata, bijele tehnike, namještaja, umjetnina i, naravno, okrepe u obliku kobasica, kotlovine i masnih pogača. U blizim planovima kamera “Sajmišta” hvata živopisne prodavače i prodavačice, a u daljim njihove brojne mušterije. Otkrivamo kako će se na Hreliću netko okušati u igrama na sreću ili zapjevati, netko nazdraviti u drvenoj baraci ili improviziranom šatoru, netko kleknuti kako bi detaljno prebrao hrpe odjeće i obuće razbacane po prašnjavom tlu, a onda se okrijepiti ćevapima i pivom.

Dojmljiva fotografija Žižićeva tadašnjeg stalnog suradnika Gorana Trbuljaka oduševljava svojim bogatim zasićenim koloritom i vrhunski oblikovanim pokretima koji uvjerljivo prenose svu živost ove neumorne lokacije. Na sebi karakterističan način, autor izbjegava bilo kakav komentar u obliku naracije u offu te umjesto toga svoju priču gradi isključivo filmskom slikom. Dramaturgija počiva na prikazu tipičnog dana na Hreliću, od postavljanja štandova i dolaska posjetitelja, do njihova razmotavanja i pustoši koja ostaje nakon sajma te hrpe smeća koja privlači ptice. Žižić se s posebnom strašću zadržava na apokaliptičnim prizorima koji ostaju nakon ljudske trgovinske razmjene, poentirajući sablasnim prizorima ispražnjenog sajmišta s kojeg odlaze i posljednja dva muzikaša praćeni istim onim zvukom harmonike s početka filma.

Kao i Žižićev “Jedan život” (Zagreb film, 1984) nastao dvije godine kasnije, “Sajmište” je zapravo filozofska refleksija o stanju ljudske civilizacije, u kojoj se vječno trguje kako bi se zadovoljilo one sitne i najniže potrebe. Ukratko – živi se kao da sutra ne postoji. Žižić formu opservacijskog dokumentarca koristi kako bi oslikao svoj pesimističan stav o smjeru kojim ide društvo. Novi poredak tako na pijedestal stavlja robu i novac, koji su odavno nadjačali sve ostale tekovine ljudskog duha – danas se živi kako bi se imalo, trgovalo i trošilo, a ne kako bi se davalo, dijelilo i učilo. A iza svih naših sajmišta na kojima ćemo spremno unovčiti sve što se dade prodati, vođeni daj što daš filozofijom i spremno kupiti ono što nam ne treba, ostaje svijet u kojem se iza svih tih sitnih razmjena krije zaborav bitnih vrijednosti koje nam zapravo mogu osigurati bolju budućnost. Njima će se obilno trgovati i ovih dana na velikom postizbornom sajmištu, a naši ideali, optimizam i povjerenje prodavati u bescjenje.