“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.
Angel Miladinov je, među ostalim, bio urednik serije koja se zvala “Feljton” i išla je jedanput tjedno. Ideja je bila da tri emisije zajedno čine neku vrstu cjeline. Neke su tako i napravljene i dobile su zajedničko ime – “Živjeti u Imotskom”, “Osamljene žene”, “Lica” i “Istrani”. “Živjeti u Imotskom” sastojao se od emisija “Kruh” (Radiotelevizija Zagreb, 1970.), “Jezero” (RTZ, 1970.) i “Put” (RTZ, 1970.).
Ideja “Puta” bila je snimiti film o tome kako su drugovi iz zaselka Lažete prihvatili pozitivne smjernice društva u cjelini i krenuli graditi komad ceste samodoprinosom, kako se to onda zvalo. Dakle, ne opterećujući općinu ili širu društvenu zajednicu. A onda se dogodilo da je emisija o pozitivnim vrlinama jedne sredine koja se, eto, brine o tomu da je ne zaobiđu činjenice suvremenog života u samoupravnoj Jugoslaviji, postala nešto drugo. Baš toga dana kad smo snimali, nekoliko je mještana putovalo. Vraćali su se u Njemačku na privremeni rad i naša se, da tako velim, lukavost sastojala u tome da smo jednostavno nastavili snimati kako oni plaču, grle se i utovaruju. Cijela se situacija dogodila slučajno, posve nepredviđeno. Bez ikakvog predumišljaja da snimamo nešto u realnom vremenu. Nije tu bilo više od onog što smo zatekli. S tim se ljudima nismo ništa dogovarali, možda je ubačena pokoja moja riječ: “Zašto vi ne odete s njima?” ili tako nešto, neki mali, kratki poticaji. Završili smo, spakirali vrpcu, sjeli u kombi i otišli s osjećajem da smo snimili nešto posebno. Bili smo zabrinuti oko toga hoće li se nešto zakomplicirati u laboratoriju, jer na televiziji, recimo, nestane struje pa film ostane u razvijaču ili tako nešto. Klasične svinjarije. Na sreću, ništa se takvo nije dogodilo.
“Ajde, snimamo!”
Kao što se vidi, nije bilo puno montaže i to najvećim dijelom zahvaljujući Perušininu talentu snimatelja koji vrlo brzo reagira na danu situaciju. Zadatak nas ostalih u ekipi bio je izmaknuti se da ne ostanemo u kadru. Kao i gotovo sve ostalo, kraj filma, u kojem taj čovjek ode u Njemačku, stopostotni je dokumentarac. Bez dogovora, bez repeticija. On je sjeo u auto i otišao, a Mario Perušina snimio. Sve se zbilo mimo nas, a naša je jedina zasluga bila ta da smo reagirali jednako tako brzo kao što se to događalo. Nismo razgovarali o tomu hoćemo li snimati ili ne, nego: “‘Ajde, snimamo!” Na mote. Jednostavno smo vjerovali da uvijek mora biti dobro kad se snimi nešto autentično. Tako je poslije bilo i s “Izravnim prijenosom” (RTZ, 1971.) iz cjeline “Istrani”.
Kad se govorilo o ljudima koji su otišli iz domaje zato što ovdje ne mogu živjeti kako treba, nije se smjelo reći drugačije doli “radnici na privremenom radu u inozemstvu”. Ovo privremeni rad bilo je važno, jer je označavalo da se, ne daj Bože, ne radi o emigrantima. Hrvatska dijaspora do danas nije postala jednostavno rečeno hrvatski iseljenici, nego i dalje ima neku farbu da su to kadrovi koji glasaju – glasuju – za nešto što nije košer. Takvo razmišljanje potječe iz doba komunizma. Jedan dio gastarbajtera nije mogao doći za blagdane doma, jer bi ih ovdje odmah uhitili kao ljude koji su otputovali bez putovnice i možda su članovi sumnjivih emigrantskih organizacija i svega ostaloga što je godinama činilo priču o emigrantima koji ne vole svoju domovinu, koja je u međuvremenu postala komunistička.
U poljskom se društvu, na primjer, nije govorilo o poljskim emigrantima, a kod nas se o našima govorilo zbog toga što su ti jadni emigranti slali novac u Jugoslaviju koja je onda raspolagala s tim devizama, jer se devize nije moglo unijeti u zemlju legalno, nego samo ono što se ubacivalo na taj način. No o tome se nije rado govorilo. Emigranti su bili pojedinci o kojima policija ima svoje mišljenje. Dapače, ne samo mišljenje nego i svoje ljude koji kontroliraju što ti emigranti rade tamo u bijelom svijetu i na koji su način više ili manje protujugoslavenski raspoloženi. Emigrant je već u startu bio nešto loše.
Istina najširoj publici
Uopće, nije se dobro gledalo na ideju da se o tome radi emisija i tu treba skinuti kapu Angelu Miladinovu koji je pronalazio načine da kao odgovorni urednik potpiše takve emisije, a da ih nitko ne zabrani. Jer jedan dio njegovih kolega, koji su isto tako bili odgovorni urednici, samo u drugim programima, to nije tolerirao. Stalno je bilo: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska!”. Ima biti da u tom programu da će sve biti proletersko, nešto nije bilo baš potpuno.
Ja sam, naravno, takve stvari htio snimiti i pokazati. Nisam to radio slučajno. To spada u neku vrstu intelektualnog poštenja u određenoj sredini. Pripadao sam intelektualnom krugu čiji su rodonačelnici bili Tonko Šoljan, Slobodan Novak ili Josip Pupačić, intelektualci koji su nastojali reći neku istinu o sredini u kojoj su živjeli, a da to prođe. Novakova proza “Jednosmjerno more” možda najbolje govori o sposobnosti tih književnika da kažu istinu o vremenu u kojem žive, a da to ne bude zabranjeno. Možda je razliku između Istočne Europe, Čehoslovaka ili Poljaka, i Hrvata, Jugoslavena činilo to što se kod nas nekako moglo. Ali ne previše. Kod Čehoslovaka se nije moglo. Josef Škvorecký napiše “Oklopni bataljun” i ne može ga objaviti u Čehoslovačkoj, nego može u Kanadi. “Emigranti” Sławomira Mrożeka u Poljskoj baš nisu bili popularni. Tekst je igran izvan Poljske. Nije bio zabranjen, ali se na to nije dobro gledalo. Mi smo ga igrali, napravili smo jako dobru predstavu, ali tadašnji Sekretar za kulturu Stipe Šuvar svejedno nije dopustio da s njim gostujemo u Parizu, na Teatru nacija. Ne može, ne zna se zašto.
Tu istinu smo htjeli reći najširoj publici koja je po mom sudu mislila isto što i ja, pa da im kažemo nešto što žele čuti. Nije, doduše, bilo monolitne publike kojoj bismo se obraćali, nego je ta hrvatska javnost u to vrijeme bila trenirana na to da se neke teme prešućuju i da se o njima ne govori.
Emisije se prije emitiranja nisu redovito pregledavale u smislu ideološke podobnosti. Ne mogu reći da sam imao osjećaj da ih je netko kontrolirao. Angel je bio taj koji će biti kriv ako bude nekih primjedaba. Vjerojatno je pazio što se snima i vodio neku vrstu restriktivne politike kakvu je morao, ali nije o tome govorio, to se podrazumijevalo. Pa nije lud da dozvoli snimanje nečega zbog čega ćemo svi nadrljati.
Protest protiv “Kruha”
Nakon što je bila emitirana emisija “Kruh” (RTZ, 1970.), u kojoj jedan čovjek priča kako su mu svi sinovi pobjegli preko granice, u razne države, protiv nje je protestirao Gradski komitet Imotski jer su smatrali da je bilo drugih zanimljivih lica i sudbina koje se moglo snimiti. Radnička organizacija televizije slala je odgovore i objašnjavala je li bilo sa zlom namjerom ili ne. A onda, nakon sedamdesetiprve, nakon Hrvatskog proljeća i svega što se dogodilo, Partijska je organizacija post festum gledala emisije sumnjivih autora, među kojima sam bio i ja.
“Put” je prikazan na festivalu Prix Italia i ondje je dobio nagradu, a ja još jedan honorar. Zatim je bio pozvan i od drugih televizija, ali mislim da Televizija Zagreb nije napravila ništa da bi prodala film, tako da je nagrada prošla bez velikih posljedica po mene ili po dokumentarni program.
Dvadeset i nešto godina poslije došao sam na ideju da bi se mogao snimiti drugi dio bilo kojeg dokumentarca iz tog vremena. S “Putom” sam to i napravio. U filmu “Onda, danas i sutra” (HRT, 1997.) ponovno sam snimio dvojicu iz “Puta” i sina jednog od njih koji još žive u istom selu. Ali to nije dobro prošlo na Danima hrvatskog filma, zato što je netko od onih starih sudionika rekao neke stvari o sadašnjoj i ondašnjoj Hrvatskoj. Film je napadnut kao propagandni, iako po mom sudu nije bio. Ali, eto.
