“Rastrimo zastrto” u monološkom formatu donosi uređeni transkript razgovora koji je 2009. i 2010. s Tomislavom Radićem vodio Janko Heidl.

Netko tko se rodio i radio filmove na drugom dijelu svijeta govorio bi o producentima, a kod nas je televizija bila mjesto gdje se u ono doba moglo puno toga isprobati i pokušati. Prve dokumentarce sam snimao zahvaljujući Angelu Miladinovu, uredniku Dokumentarnog programa Radiotelevizije Zagreb, koji je bio posebna figura, a poslije dobar dio igranog opusa zahvaljujući urednici Dramskog programa Palmi Katalinić koja je bila vrlo poduzetan duh, kako vele Francuzi l’homme locomotive.

Za mene je bilo važno poznanstvo s Marinom Kuzmićem. On je bio moj mlađi kolega, ali i faktotum na televiziji pa je kao mlad čovjek koji obećava u tom času bio postao urednik omladinskog dijela programa u Dokumentarnom programu zagrebačke televizije i dobio seriju koja se zvala “Mladi i televizija” ili tako nekako. Počeo je raditi, mislim s Cicijem Tadićem, ali se njih dvojica nisu međusobno snalazili i mene je Marin sreo negdje u gradu i pitao: “Bi li ti radio nešto za televiziju?” Ja sam, jasno, pristao s četiri ruke. Kako ne bih radio? Bilo mi je jako stalo raditi posao koji se plaća. S to malo dotadašnjeg iskustva na filmu, imao sam osjećaj da već znam kako se to radi pa sam s više hrabrosti zakoračio u ono što se zvalo televizijska reportaža.

Prvi put u životu snimao sam tonskom kamerom, dobio televizijsku ekipu i sve kako treba, da bih snimio reportažu “Jedno dijete” (Radiotelevizija Zagreb, 1969.) koja je bila motivirana činjenicom da je najveći dio brakova u Hrvatskoj imao samo jedno dijete i da je to problem populacijske politike. E, ta emisija, to je bila katastrofa. Nisam se uspio sjetiti puno više od toga nego da se s druge strane ulice snima kako ljudi nose djecu u dječju kliniku u Klaićevoj. Jedan dugi kadar švenkao je lijevo-desno snimajući ljude koji su u naprtku unosili i iznosili djecu iz bolnice. Djeca su nijemo gledala u kameru. Dodatak tomu bile su, također u švenkovima, snimke roditelja koji ujutro dovode djecu u vrtić. Jutro je bilo očajno, snimali smo s reflektorima, takoreći u noći. Iz magle su izlazili zabundani ljudi, nosili jednako tako zamotanu djecu i ulazili u vrtić na Prugama. Preko tih netonskih kadrova stavio sam suludi, dosadni intervju s članicom Socijalističkog saveza koja je na kompliciran način nastojala pravovjerno istumačiti činjenicu da većina brakova ima samo jedno dijete. Govorila je nekakve frazetine, a u prvom su planu prolazila užasnuta djeca. U montaži je to izgledalo očajno pa sam, valjda da popravim situaciju, ubacio zvuk tvorničkih sirena koje su svirale oko šest ujutro.

Emisija, međutim, nije emitirana jer je bila sjednica Sabora ili tako nešto pa je naš termin prepušten nekom važnom političkom radniku. “Jedno dijete” je stavljeno u drugi termin, a ja sam u međuvremenu snimio “Krojača” (RTZ, 1969.) koji je, pak, bio motiviran činjenicom što se učenici u privredi nerado zapošljavaju kod starih majstora pa je to, recimo, bio problem koji je Marin Kuzmić pronašao kao temu za televiziju. Intervjuirao sam krojača koji je pljuvao po šegrtima što je bolje mogao, a to mi je dalo ideju da paralelno snimim kako šegrti pljuju po majstoru. Emisija je silno dobro primljena.

“Nećemo to ni emitirati. Nema veze”

Tada su bili kritičari koji su redovito pratili što se prikazuje na televiziji. Danko Oblak, Mira Boglić, Veselko Tenžera svaki su tjedan pisali kritiku tv-programa u raznim novinama i ispod žita kritizirali i ovo i ono. U časopisu Studio emisija je dobila vijence, a to je bilo dobro. Emisije koje su ocijenili kao loše dobivale su kaktuse. Na televiziji je takva ocjena mnogo značila. Još ako vas je netko pohvalio u Politici ili u Borbi ili u nekom od tih saveznih ili beogradskih medija, to je u Zagrebu bilo jako važno. U tom svijetu puno je značilo hoće li neka emisija biti dobro primljena ili će je, dapače, kritizirati. “Krojač” mi je bio ulaznica za posao u dokumentarnom programu. Na sreću, ova prva nije emitirana. Poslije sam bio na projekciji na kojoj je Angel Miladinov gledao “Jedno dijete”. Trajala je dugo, pedesetak minuta, bila je užasno glupa i dosadna i Angel je na kraju pitao: “Pa dobro, kako ste ovo mogli snimiti? To je sranje”. Šutjeli smo u mraku u projekcijskoj dvorani, a Angel je na koncu rekao: “Nećemo to ni emitirati. Nema veze”. I tako je “Jedno dijete”, kao velika sramota, Kuzmićeva i moja, ostalo zaboravljeno.

Tad sam bio zaposlen kao tehnički šef u ITD-u gdje sam radio svaki dan, ujutro i navečer. Na televiziji sam za jedan angažman, za jednu emisiju dobio honorar u visini dvije i pol mjesečne plaće u ITD-u. A bio je i gušt, bio sam mlađi i sve mi je bilo ljepše – dobiješ ekipu, ujutro se u osam sati svi nađete u Dežmanovoj i idete snimati. Ti su se dokumentarci prikazivali srijedom, a onda ti u četvrtak netko kaže: “U, dobro ti je bilo ono jučer”, pa je to valjda čovjeku laskalo.

Angela se ne može previše nahvaliti. Bio je sjajan urednik i nevjerojatno pametan čovjek koji je uvijek uspijevao izbjeći napetosti i moguće skandale. Princip suradnje s njim bio je jednostavan. Proizvodio se dokumentarni program, ja sam bio jedan od angažiranih redatelja i predlagao sam što bi bilo zanimljivo, nastojeći da ne budem protiv ideje tadašnjeg televizijskog programa. U Angelovom je uredu uvijek bila dobra atmosfera, pio se viski, a on je uvijek u gornjem džepu sakoa ili košulje imao par ljutih feferona koje je sam grickao i nudio nama ostalima. Moje kolege i ja ondje smo mu nabacivali ideje da vidimo kako će on reagirati, hoće li mu biti dosadno. Dodatna je sreća bila da Angel nije inzistirao na tome da se mora emitirati sve što se snimi.

“Partizanka”

Teme dokumentaraca uglavnom sam birao sam, tražio sam ono što se činilo zanimljivim, prije svega meni. Zanimao me običan život običnih ljudi koji nisu postigli ništa posebno, koji samo žive i rade svoj posao ili čime se već bave. I to sam htio pokazati – kako ljudi žive. Angel je takve ideje prihvaćao bez problema. Meni je i danas najzanimljivija ona emisija u kojoj različiti seljaci pričaju što su zasijali i koliko će im uroditi. “Plodovi zemlje”, to je sjajno. I “Milijunaš”. Prošli je tjedan bilo užasno zabavno gledati kako stari gospodin od osamdeset i nešto godina pokušava zaraditi lovu, kako se snalazi u tim podmuklim pitanjima. Bilo je sjajno gledati cijeli mali život tog starog lica koje nastoji biti pametno i lukavo. To valjda govori nešto i o meni.

Čovjek traži dramu. U emisiji naslovljenoj “Partizanka” (RTZ, 1969.), splitska domaćica priprema ručak. Sjecka češnjak i prisjeća se svojih dana u partizanima te, koliko može i smije, govori o tome da se nije borila za ovakvu današnjicu. U toj je emisiji bilo zanimljivo to što je jedno do drugoga stajalo pravo sjećanje na NOB i ovo, da kažem, komercijalno, jer njezino je pričanje bilo insertrirano umecima iz stripova na partizanske teme, “Mirka i Slavka” i čuju se sve one partizanske pjesme, “Po šumama i gorama”… “Partizanka”, dakako, nije baš pozitivno ocijenjena unutar televizije, jer može malo kritike, ali bolje da je nema.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here