Uz kinofilmove po kojima je najpoznatiji, Tomislav Radić je snimio i nemalo televizijskih igranih filmova i serija od kojih su neke na boljem, neke na lošijem glasu (kao i još nekoliko prethodno nespomenutih djela velikog ekrana), no u najdubljoj sjeni ostali su mnogi njegovi kratki dokumentarni filmovi, snimani za televiziju, mahom pod uredničkim okriljem Angela Miladinova, čovjeka kojeg se, smatrao je Radić, ne može dovoljno nahvaliti. Zbog navedenih, vjerojatno i nekih drugih okolnosti više-manje zaboravljeni, zanemareni, previđeni, malokad spominjani, rijetko prikazivani, postrani od oka javnosti i kritike, neki Radićevi dokumentarci, rekosmo već, nedvoumno pripadaju u vrh hrvatske i jugoslavenske dokumentaristike. Posrijedi su uglavnom reprezentativni primjerci cinema véritéa nastali pod redateljskim vodstvom senzibilnog improvizatora što se vješto i s razumijevanjem snalazi na licu mjesta, umješno koristeći stvarne, zateknute, nenamještene životne okolnosti te bilježi iznimno neposredne, zbiljske, nehinjene reakcije i ponašanje običnih ljudi ispred kamere.

“Teme dokumentaraca uglavnom sam birao sam, tražio sam ono što se činilo zanimljivim, prije svega meni. Zanimao me običan život običnih ljudi koji nisu postigli ništa posebno, koji samo žive i rade svoj posao ili čime se već bave. I to sam htio pokazati – kako ljudi žive”, znao je reći Radić govoreći o svojim dokumentarnim filmovima, ranim radovima snimanima za Radioteleviziju Zagreb.

Tipični protagonisti za koje se zanimao i u dokumentarnom i u igranom izrazu bili su vrtićarac, osnovnoškolac, gimnazijalka, rudar, župnik, gastarbajter, poljoprivrednik, milicajac/policajac, krojač, partizanka, striptizeta, saldokontistica, prodavačica, nekvalificirana radnica… Čak i kad bi se okrenuo promatranju kakve društveno ili medijski istaknutije profesije ili osobe kao što su slikari (Mirko Rački u “Mirku Račkom”) ili glumci (“Viktor Bek”, “Živa istina”, “Timon”), nastojao je proučiti njihovo najsvojstvenije, osobnosti koje njihove osobe nose bez obzira na društvene uloge u kojima se nalaze. U nerijetkim slučajevima kad mu je pošlo za rukom na filmsku vrpcu pretočiti tu početnu pobudu – bilo u igranom, bilo u dokumentarnom filmu – upravo opipljiv puls prepoznatljivog života običnog čovjeka ispred kamere bje (i jest) osobita čarolija što plijeni pozornost, izaziva ushićenje i potiče hvalospjeve.

Radićevi spomenuti najbolje primljeni igrani filmovi redovito počivaju na njegovu smislu za dokumentarističko, kaljenom i prethodno iskušanom snimanjem rečenih nevidljivih dokumentaraca.

“To kako žene u ‘Izravnom prijenosu’ plaču na zvuk ‘Lijepe naše’ i koliko ih sve to potresa, nešto je što čovjek poslije pokušava postići kad snima dijalog dvaju glumaca u igranom filmu,” objašnjavao je Radić. “Takvim se reakcijama jednoga od njih na ono što mu ovaj drugi govori, s tom tišinom i eventualno nekim malim kretnjama, o onome o čemu je u nekoj sceni ili filmu riječ kaže više nego što bi čovjek očekivao da je moguće. Tako polagana gradnja jednog dijaloga uvijek mi je bila jako važna, a nažalost se ne može uvijek ostvariti, jer nema novca i brzina je u pitanju. Do danas mi je najvažnije kako i koliko glumac uspijeva iskreno reagirati na partnera, odnosno na zbivanja oko sebe. Sve se to vidi na licima”, govori Radić.

Ili: “Bilo mi je jako važno da snimanje zvuka ne utječe na one koji razgovaraju. U ‘Što je Iva snimila 21. listopada 2003.’ i u zadnja dva filma – ‘Tri priče o nespavanju’ i ‘Kotlovina’ – kad god se moglo, nastojao sam snimati s takozvanim bubicama, to jest bez mikrofona na stalku. To možda ne daje onako dobre tehničke rezultate kako bi čovjek poželio, ali maksimalno opušta glumce i daje im dojam da smiju improvizirati što god hoće. To mi se sviđalo već u dokumentarcima, taj odašiljač je tad bio velika priča. Uz njegovu pomoć sve je mnogo lakše napraviti, ne zove se slučajno bubica. Tako smo uspijevali snimati, a da oni, djed i unuk u ‘Šetnji’, nemaju dojam da se zapravo snima. ‘Mi šećemo po šumici, a tamo iz daljine nas snimaju.'”

Kako im dosad nije bila posvećena odgovarajuća pozornost, evo prilike da se na Dokumentarni.net, jedinom hrvatskom portalu specijaliziranom za dokumentarni film, ti vrijedni i nezasluženo previđeni uraci – koliko nam snage dopuštaju – izvuku iz zaborava, rastru iz zastrtosti. Nekoliko filmova prethodno je vrsno kritički pretresla kolegica Diana Nenadić, u tekstu kataloga ZagrebDoxa 2012., u povodu programa imenovanog “Autorska večer Tomislava Radića”, na kojem su prikazana tri polusatna TV dokumentarca – “Izravni prijenos”, “Popodne” i “Put”)

Ovdje prvi put objavljujemo Radićeva živa i živopisna prisjećanja na praktične i idejne uvjete i porive nastanka pojedinih dokumentarnih filmova te stvaralačke prilike, društveno-političke i umjetničke okolnosti u kojima su ostvareni, zabilježena u razgovorima koje je 2009-10. godine s njime vodio gorepotpisani autor.

Kratki dokumentarni filmovi Tomislava Radića:

1. “Tipo”, 1962. *
2. “Kristl”, 1963. *
3. “Jedno dijete”, 1969.
4. “Krojač”, 1970.
5. “Milicajac”, 1970.
6. “Partizanka”, 1970.
7. “Kruh”, 1970.
8. “Jezero”, 1970.
9. “Put”, 1970. *
10. “Nikola Šop”, 1970.
11. “Prodavačica”, 1970.
12. “Saldokontistica”, 1970.
13. “Nekvalificirana radnica”, 1970.
14. “Viktor Bek”, 1970.
15. “Gospon Špišić”, 1970.
16. “Striptizeta”, 1970.
17. “Mirko Rački”, 1970.
18. “Račun”, 1971.
19. “Buđenje”, 1971. *
20. “Šetnja”, 1971. *
21. “Popodne”, 1971. *
22. “Jama”, 1971. *
23. “Župnik iz Oprtlja”, 1971. *
24. “Izravni prijenos”, 1971. *
25. “Doživotna obaveza”, 1971.
26. “Lica/Rezime”, 1971.
27. “Maturanti”, 1972.
28. “Šimenc”, 1973.
29. “Furesti”, 1973.
30. “Našim milim i dragim”, 1973.
31. “Putevima baroka”, 1974. *
32. “Barok – umjetnost na tlu Jugoslavije”, 1974. *
33. “Ivo Hergešić”, 1977. *
34. “Riječ je o teatru”, 1978.
35. “Hrvat na Kosovu”, 1990. *
36. “Onda, danas i sutra”, 1997. *

Kao što to nerijetko biva, ne samo u nas, već posvuda u svijetu, mnogim se filmovima i materijalno zameo trag, nepoznato je postoje li još uopće. Neki su možda zauvijek izgubljeni i nestali, neki su možda samo zagubljeni, odnosno negdje pohranjeni, ali zasad neidentificirani.

“Na televiziji je arhiv uvijek bio u neredu, mnoge su emisije zagubljene ili izgubljene, neke su valjda i bačene”, opisao je Radić osvrćući se na taj aspekt. “To je dio televizijske nebrige za tradiciju. U jednom se trenutku netko bio dosjetio sve arhivirati tako da se špice odrežu od filmova i spreme posebno. To, naravno, nije bila dobra ideja, ali je dosta toga arhivirano na taj način. Dakle, zasebno špice, zasebno filmovi, odnosno emisije. Jasno je da nitko živ više ne može utvrditi koja špica pripada kojem filmu. Nakon što sam ih montirao, dosta svojih emisija nisam više nikada vidio.”

Cjelovit popis Radićevih televizijskih dokumentarnih filmova dosad, koliko nam je poznato, nije nigdje objavljen, a pitanje je postoji li uopće. Ovdje smo, nadamo se, uspjeli u nakani da nabrojimo sve što je snimio – pouzdanje u tu vjeru položeno je ponajprije na činjenicu da je glavni izvor podataka bio sam Radić koji se pritom pozorno konzultirao sa svojom vlastitom čarobnom bilježnicom u koju je od prvih profesionalnih pothvata osobno zapisivao što je i kad radio. Od tridesetšest Radićevih dokumentarnih filmova koliko ih pobrojismo, trenutačno, s imenom i prezimenom, egzistira njih petnaest (označeni asteriscima), a hoće li i kad će biti pronađen još koji, pokazat će vrijeme.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here