EsejiProzori"Živa istina" - Veća od života

“Živa istina” – Veća od života

|

Slatka smjesa istine i fikcije prati filmsku umjetnost od njenog rođenja, a kako je film ulazio u svoju zrelost taj je nerazlučiv spoj postajao njegovim najvažnijim sastojkom. Kada je prije nekoliko godina Igor Bezinović oduševio “Kratkim izletom” (Studio Pangolin, 2017.), dugometražnim hibridom dokumentarnog i igranog izlaganja, činilo se kako je naša kinematografija tim slatkim spojem dobila novi polet i svježinu. U svojoj adaptaciji Šoljanova romana ovaj je redatelj, inače okrenut dokumentaristici, snimio jedan od nadahnutijih igranofilmskih debija i tako podsjetio na jednu, gotovo pola stoljeća staru priču iz hrvatske kinematografije koja s ovom recentnom dijeli brojne sličnosti; iz obje se porodio filmski dragulj. Davne i legendarne 1971. godine tada tridesetogodišnji Tomislav Radić (Zagreb, 8.12.1940. – Zagreb, 7.3.2015.) u gerilskim je uvjetima snimao svoj dugometražni debi, remek-djelo “Živa istina” (Filmski autorski studio, 1972.) kojim je na velika vrata u naš film uveo tada aktualne tekovine filma istine, gdje se stvarnost bilježi s minimalnim intervencijama te pokretnom pratećom kamerom i direktnim snimanjem zvuka na lokaciji. Bez produkcijske pomoći države ili neke institucije, mladi se redatelj TV-dokumentaraca otisnuo u pustolovinu snimanja dugometražnog filmskog debija, na način da je svojim poslodavcima s Radiotelevizije Zagreb film radnog naslova “Biografija” prikazao kao tek još jednu reportažu.

Nakon što je u njima više puta prikazao usamljene mlade žene, Radić je ovu temu odlučio istražiti kroz prikaz mlade nezaposlene glumice u potrazi za poslom koja se u međuvremenu prehranjuje manekenstvom i sličnim poslovima. Za projekt se ključnim pokazao odabir glavne protagonistice, Radićeve vršnjakinje i glumice Božidarke Frajt, kojoj je uloga u “Živoj istini” priskrbila Zlatnu arenu za najbolju glumicu iako je film, kontroverznom odlukom selekcijske komisije, u Puli bio prikazan van glavnog natjecateljskog programa. Radićev sedamdesetak minuta dug prvijenac opservacijskom metodom bilježi svakodnevicu mlade glumice koja vrijeme provodi u dugim razgovorima s prijateljicama, te na zabavama i gradskim ulicama, a film kulminira prizorom u kojem tadašnji direktor Teatra &TD Vjeran Zuppa odbija Frajt dati stalni angažman. “Živa istina” autentično prenosi egzistencijalnu tjeskobu i krhkost talentirane mlade žene bez stabilnog životnog uporišta, čiji su dani ispunjeni susretima i ljudima, ali je istovremeno premazana neprobojnim slojem usamljenosti. Iako je u našoj kinematografiji i ranije bilo filmova koji su pratili svjetski modernistički trend fokusiranja na weltschmerz mladih urbanih osjetljivih ljudi (primjerice Mimičin “Ponedjeljak ili utorak”, Hadžićev “Protest” ili Peterlićev “Slučajan život”), samo je Radić posegnuo za dokumentarnim filmskim izlaganjem i svoj film beskompromisno oblikovao prema Godardovoj maksimi filma kao dokumentarca svojih glumaca. Metodom improvizacije i opservacije “Živa istina” ponudila je rijetko viđenu dozu autentičnosti, na tragu rada velikog američkog filmaša Johna Cassavetesa. Baš kao što u nesvakidašnjoj izvedbi Božidarka Frajt hrabro glumi samu sebe, isto čini Gena Rowlands u Cassavetesovom filmu komplementarne tematike “Premijera” / “Opening Night” (1977).

“Živu istinu” prije svega možemo promatrati kao spomenik svojoj glumici i jednom fascinantnom talentu, odnosno živuće svjedočanstvo Radićevog kompleksnog i potentnog odnosa prema glumačkoj profesiji kao takvoj. Božidarka Frajt prva je na hrvatskom filmu utjelovila uistinu kompleksnu ženu čiji unutarnji svijet nudi pravi sadržaj ovog filma, koji vibrira paradoksima njene teško svodive osobnosti i identiteta. Frajt će nekoliko godina kasnije utjeloviti još jednu kompleksnu, emancipiranu ženu u modernističkom feminističkom dragulju “Ljubica” (1978) Kreše Golika. Modernizam je sveprisutan i u “Živoj istini”, ne samo kroz tematiku već i postupke, pa je tako prizor razgovora u automobilu snimljen u retrovizoru. Film također sadrži i snažan meta prizor u kojem protagonistica u društvu mlađeg muškarca pregledava snimke iz djetinjstva obilježenog ratnom traumom, da bi se u jednom trenutku film posvema prebacio u same dokumentarne snimke praćen divnom šansonom Arsena Dedića “Takvim sjajem može sjati”, kojom se propituje prevlast prošlosti nad sadašnjošću. Ono što Radićev filmski prvijenac drži na polici trajno modernih filmskih ostvarenja, nisu tek modernistički postupci već njihova organska isprepletenost s autentičnim dokumentiranjem jednog vremena, društvenog miljea i generacije u potrazi za smislom. Sve to na krilima karizme nesvakidašnje žene koja je pred kamerom sposobna proizvesti emocije veće od života. “Živa istina” magnetičan je dokument svoje glumice i dokument jedne mladosti koja u svojoj definiciji odbija razlučiti istinu od fikcije, stvarnost od fantazije, ideale od realija iskustva. Kako to dvoje ni ne treba razdvajati, podsjetio nas je i najnoviji portret umjetnika u mladosti “Kratki izlet”, a podsjećat će nas i važni filmovi budućnosti koji uvijek kriju poznate i nepoznate filmske dragulje prošlosti.

“Živa istina”

  • Scenarij i režija: Tomislav Radić
  • Kamera: Dragutin Novak
  • Montaža: Maja Filjak-Bilandžija
  • Glazba: Arsen Dedić
  • Produkcija: Filmski autorski studio
  • Godina proizvodnje: 1972.
  • Trajanje: 77 minuta

Povezani tekstovi

“The Great War” – Početak zlatnog doba BBC-jeve dokumentaristike

Kroz seriju eseja "Zlatno doba BBC-jeve dokumentaristike" kronološki ćemo se osvrnuti na reprezentativne radove toga razdoblja.

“Metallica: Some Kind of Monster” – Gorostas na koljenima

Posljednji ovosezonski "Rockdocs" za temu ima film "Metallica: Some Kind of Monster" (2004) redateljskog para Joe Berlinger - Bruce Sinofsky.

Neminovni nemi svet

Zamišljen kao omaž poeziji Francisa Pongea, "God Only Knows" (1994) Jean-Daniela Polleta nudi autorsku transpoziciju Pongeove poetike.

Komentirajte

Napišite komentar
Unesite ime

Najnovije

18. Subversive Film Festival: “Sjećanje leptira” – Žrtve “gumene groznice”

Film Tatiane Fuentes Sadowski, "Sjećanje leptira" (2025), svojevrsna je esejistička poema zagledana u doba s početka dvadesetog stoljeća.

Predstavljen program 35. Animafesta Zagreb

U Galeriji Kranjčar održana je konferencija za medije 35. Svjetskog festivala animiranog filma – Animafesta Zagreb.

18. Subversive Film Festival: “Avant-Drag!” – “Spektar ‘draga’ proganja grad”

Sudionici filma "Avant-Drag!" (2024) Fila Ieropoulosa sami su svoj izvori svjetlosti i nade.

18. Subversive Film Festival: “Flophouse America” – Tlapnja američkog sna

Žuta i narančasta, tople boje, nenametljivo, ali naglašeno dominiraju najvećim dijelom "Flophouse America", filmskog prvijenca Monice Strømdahl.

Jučer otvoren 18. Subversive Festival

U zagrebačkom kinu Kinoteka u ponedjeljak je otvoreno 18. izdanje Subversive Festivala.

Rijeka koja spaja, rijeka koja razgraničuje

Treću sezonu "Istočnih horizonata" otvara esej o filmu "Nakdong River" / "Nakdonggang" (1952 ) Jeon Chang-keuna.

Dina Pokrajac: “Problematiziramo sukobe u širem smislu”

Direktorica Subversive Film Festivala Dina Pokrajac za Dokumentarni.net najavljuje osamnaesto izdanje ove filsmke manifestacije.

“Funk YU” Franka Dujmića na 8. Funk konferenciji

Dokumentrarni film "Funk YU" (2024) Franka Dujmića bit će prikazan na 8. Funk konferenciji.

U tijeku prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split

U tijeku su prijave za radionicu kreativnog dokumentarnog filma Kino kluba Split.

Bogat dokumentarni program 18. Subversive Film Festivala

Na 18. izdanju Subversive Film Festivala (19.5. - 31.5.) ponovno nas čeka bogat program dokumentarnih filmova.