Gradilišta su vjerojatno pri dnu liste svjetskih lokacija koje povezujemo s pojmovima ljepota i poezija, ali zato nas filmovi poput “Okusa cementa” / “Taste of Cement” (2017) sirijskog redatelja Ziada Kalthouma uvijek iznova obrazuju kako intuitivni osjećaji pri promišljanju određenih stvari, ne moraju nužno biti i točni. Kalthoum je s “Okusom cementa” 2017. godine osvojio Grand Prix Visions du Réela, a zajedno s libanonskim direktorom fotografije Talalom Khouryjem, nevjerojatnim vizualima gledatelja uvodi u svijet sirijskih izbjeglica – građevinskih radnika, koji sudjeluju u izgradnji Bejruta, grada stradalog u libanonskom građanskom ratu, dok u isto vrijeme njihovi vlastiti domovi nestaju u sirijskom ratnom vihoru.
Kalthoum ne bazira film isključivo na očiglednom kontrastu rušenja i građenja. Naime, ovi su radnici u Libanonu zarobljeni strogim policijskim satom koji im ne dopušta napuštanje gradilišta. Nakon završetka radnog dana na vrtoglavim visinama, ekipa silazi u podzemlje nebodera u izgradnji. Tamo vrijeme uglavnom ispunjavaju tišinom, upijajući loše vijesti iz rodne zemlje, prije nego što će odvrnuti žarulju i započeti novi dan, poput blizanaca jednak onom prethodnom. Osim iznimnih vizualnih slajsova koji uspijevaju pronaći ljepotu usred opasnih bejrutskih oblaka, Kalthoumov dokumentarac naoružan je i moćnom zvučnom slikom koja tišini noćnog smiraja suprotstavlja agresivnu buku bauštele, ali i ratnu kakofoniju do koje nas redatelj sprovodi televizijskim kanalima te izravnim snimkama s terena poput sekvence snimljene iz tenka usred prašnjavih ruševina sirijskog Alepa ili one u kojoj ljudi u istim tim ruševinama iskopavaju preživjele. Potonja je scena ujedno i jedino mjesto međusobne ljudske komunikacije, pa ostatak ovog 85-minutnog filmskog putovanja izostavljanjem razgovora samo pojačava dojam otuđenosti pojedinca u izbjeglištvu.
“Okus cementa”, koji 25. svibnja kreće u hrvatsku kinodistribuciju, više je komad celuloidne poezije nego standardni dokumentarni film.
S obzirom da “Okus cementa” pripada žanru dokumentarnog eseja, Kalhoun izbjegava klasične razgovore s protagonistima pred kamerom. Odsutan je i redateljski voice-over koji bi gledatelju mogao ponuditi smisleniji kontekst događaja, odnosno barem nadograditi viziju autora i direktora fotografije dok zajedno sa svojim protagonistima koračaju monotonim tempom svakodnevlja. U offu čujemo nekoliko neravnomjerno raspoređenih zvučnih zapisa jednog od radnika, često jednako poetsko-filozofski nabijenih poput pratećih panorama dvomilijunskog Beiruta. Ovog junaka tako slušamo dok promišlja svoju prognaničku sudbinu, sanjajući dan povratka kući i sudjelovanja u ponovnoj izgradnji vlastite domovine. Zatrpan ispod ruševina svoje sirijske kuće, već je okusio cement iz naslova. Danas isti guta u stranoj zemlji, okovan cementnim zatvorom drugačije vrste.
Khoury pronalazi brojna inovativna mjesta za postavljanje kamere, poput tenka, dizalice, unutrašnjosti mješalice kamiona… Jedan je to od razloga zašto bi film trebalo vidjeti na velikom platnu kad već nije snimljen u 3D tehnologiji, koja bi vjerojatno dodatno potencirala ljepotu okoliša, ali i dojam opasnosti s obje strane jednadžbe rata i mira. Određeni dio publike vjerojatno će odbiti nedostatak govora i aktivnog sadržaja u dokumentarcu, kao i spor tempo kojim film klizi kroz ukazane minute. Ipak, sve te stvari ključan su dio autorskog narativa kojim Kalthoum zrcali obje životne krajnosti. Jer, “Okus cementa” koji 25. svibnja kreće u hrvatsku kinodistribuciju, više je komad celuloidne poezije nego standardni dokumentarni film.
