Novi hrvatski dokumentarni filmovi u ponudi 15. ZagrebDoxa (24.2. – 3.3.) bijahu smješteni mahom u dva programa. U Regionalnu konkurenciju četiri – “IKEA for YU” Marije Ratković Vidaković i Dinke Radonić; “Na kraju tame” Ranka Paukovića; “Susjedi” Tomislava Žaje i “U ime Republike Hrvatske” Gorana Devića – a u nenatjecateljski program ADU Dox, također četiri, sve ostvarenja studenata Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu: “Doma za Božić” Tomislava Đurinca, “Doplovit će Rex” Josipa Lukića, “Fajront” Davida Lušičića i “Iva” Maje Alibegović. “Susjedi” su, visokom ocjenom 4.858, osvojili ZagrebDoxovu HT nagradu publike, a gledateljstvu su se vrlo svidjeli i “IKEA for YU” (drugo mjesto u glasovanju publike, s ocjenom 4.805) i “Na kraju tame” (sedmo mjesto, prosječna ocjena 4.682). Regionalni žiri dodijelio je pak Posebno priznanje dokumentarcu “U ime Republike Hrvatske” Gorana Devića.
Potonji film dobrim se dijelom doima intenzivnijim, sabijenijim, zgusnutijim od onoga na što smo od autora (u posljednje vrijeme) navikli, iako je i ovom prigodom dosljedno vjeran (naizglednom) postupku promatrača stvarnosti koji se u nju ne upleće, nego tek snima zatečeno. No dok je u svojim prethodnim, novijim filmovima “Buffet Željezara” (Petnaesta umjetnost, 2017.) i “Na vodi” (Petnaesta umjetnost, 2018.) kameru usmjerio na mirne ljude čiji životi teku sporo, gotovo nedogađajno, uvelike rubno, glavni protagonist u “U ime Republike Hrvatske” (Petnaesta umjetnost, 2019. | ★★★★) Marko Francišković dinamične je, aktivne osobnosti, a pozornost je privukao političkim angažmanom, između ostaloga i kandidaturom na lokalnim izborima za Grad Zagreb 2013. godine. Iako je nastupio kao nezavisnjak i ideolog s margine, ipak se time uključio u maticu zbivanja, jer bavljenje politikom, u nas zasigurno, ne može biti rubno i nedogađajno živovanje u kutu, nikomu na putu. Uvjereni antiglobalist i euroskeptik, radikalno kritičan prema tadašnjoj vladi Republike Hrvatske – zacijelo i prema bivšoj, sadašnjoj i budućoj – Francišković je, gledamo, zbog neuvijenosti izlaganja svojih ideja i programa naišao na ozbiljne cenzorske prepreke već u kanidacijskom televizijskom predstavljanju. Poslije se našao i kao optuženik na sudu, što su filmaši zabilježili na licu mjesta, u sudnici. Pri čemu su, iako nevidljivi, nepostojeći, izborom materijala snažno sugerirali bezizlazno tjeskoban ugođaj postupka čiji je ishod unaprijed određen. Praktički istodobno, barem u vremenskoj kapsuli ovoga filma, na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, masovno se i razdragano slavi ulazak Hrvatske u Europsku uniju.
Francišković, kojemu će biti određen i boravak u neuropsihijatrijskoj bolnici, fizički se vidno mijenja u kratkome razdoblju – naočit mladić s početka vrlo brzo nakuplja dvadesetak godina promjena i poprima izgled dobrodržećeg sredovječnika. “U ime Republike Hrvatske” objašnjava malo, ili ništa. Većinu, ili sve, zaključujemo sami. Tempo, uskrata informacija i slijed prizora nukaju i daju vremena za razmišljanje, ali i uspješno, mada tajom, navode na mlin koji sebi pod kolo brglja da proklamirane demokratske vrijednosti zlatousto blistaju u govorima, na papiru, na velebnim paradnim priredbama, dok im je praktični zamah mnogo nestabilniji.
U Osijeku, pak, ravnatelj Doma za psihički bolesne odrasle osobe iskušava novi, nada se humaniji i djelotvorniji program liječenja. Štićenici više neće živjeti u ustanovi, izolirano, nego samostalno (koliko samostalno?), u gradskim kućanstvima. Susjedovanje s običnim građanima i ideja nezavisnosti, slobode možda su važni čimbenici poboljšanja njihova stanja. Filmska ekipa “Susjeda” (Gral Film, 2018. | ★★★ i 1/2) Tomislava Žaje prati ih ugođena u usporenom tempu obzirnosti i meditativnosti, tiho navijajući za njih i njihov uspjeh, no ne nudi pokazatelje koji bi prevagivali ovamo ili onamo, a obilazi i mnoga pitanja koja se oblikuju tijekom projekcije – npr. koji je financijski model pokusa, koliko su protagonisti doista samostalni i sl.? Oni sami kažu da im je tako bolje i na tome se otprilike staje.
Iz RH je u neku drugu demokraciju nakanila otići, a to je i učinila, Marija Ratković Vidaković, protagonistica vlastitog filma – u suautorstvu s Dinkom Radonić – “IKEA for YU” (Hrvatski filmski savez / Wizworks Studios; 2018. | ★★★★). Tražeći uzroke svog unutarnjeg nezadovoljstva polazi od pitanja jugonostalgije. Odmatajući ga, meandrirajući, polako i nesigurno, ali odlučno, ljušti slojeve mahom političkih popudbina što ovdje tradicionalno i uporno tište, prebačene s naraštaja na naraštaj, koliko god im pojedinac pokušao izmaknuti. Poput nje, i film traži sam sebe, da bi razrješenje i olakšanje oboje pronašli u dalekoj Švedskoj. Ondje će, sudeći po svršetku na cvjetnoj svečanosti pod bistrim, plavim nebom, uz lagašnu, biljnu, kratkotrajnu skulpturu – kontrastu sivilu, susnježici i teškim, nepomičnim, kamenim i željeznim spomenicima s početka, u našoj regiji – probujati, biti oslobođen nov pristup sadašnjosti i budućnosti za Mariju i njezinu obitelj.
Živjeti u Hrvatskoj, no privređivati izvan nje, na inozemnim kruzerima, model je koji je iznašla splitska suvremena gastarbajterica u žarištu promatračkog dokumentarca “Doplovit će Rex” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019. | ★★★ i 1/2). Josip Lukić ovdje se vraća obitelji Nazlić, svojoj sestri i njenim momčićima što su zablistali u njegovu kratkom igranom filmu “Minjonja njanjonja” iz 2015. godine. Neprimjetno ih promatrajući uoči novoga, četveromjesečnoga, odlaska na globalizacijsku bauštelu njihove majke – kojoj kao da najčešće gledamo lijevo uho iz stražnjeg polu ili četvrtprofila, kad nije zaklonjeno kosom – Lukić moguće ostvaruje korak prema budućnosti zanimljivog omnibusa koji će miješano igrano-dokumentarno (možda i eksperimentalno) zabilježiti skicu jednoga odrastanja.
Duh promatračkog pristupa (prividno?) po pravilu neinterveniranja filmaša u zbilju, iako su protagonisti uglavnom svjesni filmaške nazočnosti i vjerojatnosti prikazivanja snimljenoga pred većim auditorijem (“Nema intervjua. To je situacijski film. Zatjecajni. Snimaš kaj vidiš, to je to.”; “Kaj, vidiš da svi pušimo i kuhamo”, glasi dijalog jednog prizora “Doma za Božić”), time i suzdržavanja od davanja osnovnih informacija kojima bi se mnogošta brzo postavilo na mjesto, njeguju i “Na kraju tame” (Spiritus Movens, 2018. | ★★★ i 1/2) Ranka Paukovića, “Iva” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019. | ★★★ i 1/2) Maje Alibegović i “Doma za Božić” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2018. | ★★★★ ) Tomislava Đurinca, zainteresirane crtice o bosanskohercegovačkoj rudarki pred mirovinom, riječkoj manekenki koja je upravo estetski korigirala nos i studentu filmske režije koji članovima obitelji, za Božić, priopćava da voli i dečke. U “Fajrontu” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2019. | ★★★ i 1/2) kojim zvučno dominira do pretkraj filma uglavnom nevidljivi pripovjedač ne posve zaokružene istinite (ili izmišljene?) priče, izgovorene u kafiću oko fajronta, smještene oko fajronta, David Lušičić kradom spaja zatjecajno s aluzivno igranim i time, ako ga dobro pročitasmo, nudi zanimljiv (pro)eksperimentalni iskorak.
Odnos pojedinca i društva, nastojanje malešnog bakanezera da se snađe u mreži sustava, dok se istovremeno tare sam sa sobom, bje, kako vidimo, pretežita tema ovodoxove tuzemne ponude, obrađena mahom formalno distancirano, uz nemalo kritičkog angažmana, uvijenog u naoko pasivno-promatrački objektivitet. O dometima komunikacije svjedoče navedena priznanja struke i općinstva – sva četiri konkurentska filma prošla su odlično, a ne treba sumnjati ni da bi, da su bili u konkurenciji, slično dobacili i nekonkurentski.
