Jane Fonda je u svojih osamdeset godina života uspjela ugurati više karijera nego je to prosječnoj osobi i zamislivo. Bila je manekenka, glumica u sedamdesetima nagrađena dvama Oscarima za najbolju glavnu žensku ulogu (“Klute” “Coming Home”), vatrena aktivistkinja od šezdesetih godina prošlog stoljeća naovamo, koju američki patrioti i danas preziru kao Hanoi Jane, fitness guru s najprodavanijom videokazetom u povijesti medija i pratećom megauspješnom knjigom s više od pola godine na vrhu bestsellera.

No, ako je vjerovati onome što nam prenosi novi HBO-ov dokumentarni film “Jane Fonda in Five Acts” (2018) američke redateljice Susan Lacy, a uvelike i onome što sama Fonda u njemu govori, život ove glumačke legende definirali su muškarci, čiju je potvrdu i ljubav tražila cijeli život. Film je, kako mu i samo ime kaže, podijeljen u pet činova, a svaki od njih osim posljednjeg nosi ime muškarca koji je obilježio određenu fazu Fondinog djelovanja na sceni i privatno. Četvorica veličanstvenih njezin su otac, glumačka legenda Henry Fonda te trojica bivših muževa: francuski filmaš Roger Vadim koji je od nje napravio seks simbol u “Barbarelli” (1968), politički aktivist Tom Hayden čije je kampanje financirala svojim megauspješnim fitness videokazetama te milijarder Ted Turner, koji je Fondu uspio na deset godina odvući u glumačku mirovinu. Tek zadnje poglavlje ove preko dva sata dugačke biografije nosi naziv po samoj glavnoj protagonistici, a pokriva posljednja dva desetljeća Fondinog života, naoko upućujući da je ova doista posebna žena postala svojom tek nakon napuštanja brakova koji su joj dotad upravljali ovozemaljskim postojanjem.

No, sam sadržaj “Jane Fonda in Five Acts” odašilje znatno drugačiju sliku o Fondi kao svom primarnom subjektu. Od rane mladosti obilježene odrastanjem uz slavnog i suzdržanog oca i majku koja je počinila samoubojstvo, preko leta u glumačku slavu i političkog aktivizma koji će, nakon izleta u Hanoi za vrijeme Vijetnamskog rata i nekoliko nepromišljenih izjava proizašlih iz njezina žestokog neslaganja s američkom upletenošću u besmislen rat s narodom s drugog kraja svijeta, od glumice učiniti jednu od najomraženijih javnih osoba u Sjedinjenim Državama. Fonda je svojevremeno uspjela na sebe navući i bijes predsjednika Richarda Nixona, iako to danas ne znači mnogo u svijetu u kojem aktualni američki predsjednik Donald Trump vodi tviteraške ratove s neusporedivo beznačajnijim akterima.

Bez obzira na sve privatne i poslovne oluje, Fonda se u filmu uvijek i iznova pokazuje kao svoja žena. Međutim, dramaturška podjela u pet činova, kao i isticanje Fondinog imena u naslovu čini se promašenim od strane Lacy, pogotovo uzimajući u obzir nesrazmjer trajanja posljednja dva poglavlja fokusirana na glumičin život od devedesetih naovamo, u odnosu na ona ranija i činjenicu da sadržajem donose vrlo malo toga, pa ih se jednostavno ne može smatrati jednako važnima. Forsiranje takvog narativa samo šteti filmu koji inače donosi mnogo zanimljivosti u obliku arhivskog materijala, kućnih snimki i razgovora sa članovima uže obitelji, bivšim muževima i suradnicima poput Roberta Redforda i Lily Tomlin.

Kako sama kaže u jednom trenutku: “Dovoljno dobro je dovoljno dobro”, a “Jane Fonda in Five Acts” dovoljno je dobar način da to i gledateljima, kao i samoj sebi, napokon dokaže.

Fonda u dokumentarcu kao da još uvijek pokušava dekodirati uzroke prijašnjih događaja u vlastitom životu, čineći to na rijetko iskren i izravan način. Više od samih filmova koji su je proslavili, pa i najkontroverznije epizode karijere sa slikanjem na protuzrakoplovnom topu kakvim je Vietkong rušio američke letjelice, “Jane Fonda in Five Acts” bavi se psihološkim profilom svoje glavne protagonistice i velikom rupom koju su u Fondinom životu ostavili njeni roditelji; njihove greške i ona je sama ponovila s vlastitim potomstvom. Lacy nam u filmu otkriva važan detalj iz prošlosti kada se glumica u želji dobivanja očevog blagoslova trudila izgledati fizički savršeno. Fonda je, nimalo neočekivano, u mladosti oboljela od bulimije, dok joj u početnoj fazi aktivizma nije bilo strano niti gladovanje pospješeno amfetaminima za smanjenje teka. Želja za dobrim izgledom po svaku cijenu, kroz podvrgavanje plastičnim operacijama, prelila se i na poznu dob, zbog čega glumica u filmu iskazuje određenu razinu žaljenja.

I dok je svojevrsno pomirenje s ocem uspjela ostvariti za vrijeme njegova života na snimanju njihovog zajedničkog filma “On Golden Pond” (1981), koji je Henryju napokon donio dugo očekivano priznanje Akademije, Fonda ovaj dokumentarac koristi i kao pokušaj sličnog razmirivanja s preminulom majkom. Posthumno je takav pothvat gotovo neostvariv, no film Susan Lacy ipak pokazuje kako Jane može biti ponosna na svoju ostavštinu. U konačnici je postigla mnogo pa unatoč pogrešnim procjenama i manama, napokon može prestati težiti savršenstvu. Kako sama kaže u jednom trenutku: “Dovoljno dobro je dovoljno dobro”, a “Jane Fonda in Five Acts” dovoljno je dobar način da to i gledateljima, kao i samoj sebi, napokon dokaže.

PREGLED
"Jane Fonda in Five Acts"

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here