“Sa zagrebačke Remize do geta Jamajke”, sa smijehom otvara naš razgovor Vedrana Pribačić (Zagreb, 1977.), autorica dokumentarca “Tvornica je naša!” (Manevar / HRT; 2016.), jednog od značajnijih domaćih društveno angažiranih filmova u posljednjih nekoliko godina. Film kronološki opisuje zauzimanje ivanečke tvornice ITAS od strane svojih radnika početkom dvijetisućitih, koji su na vrijeme prepoznali sumnjive namjere novih vlasnika, tipične za domaću verziju grabežljive privatizacije. Ova tvornica alatnih strojeva u konačnici je spašena, a kroz radničko samupravljanje postala je i komercijalno isplativ poslovni subjekt, koji je kroz godine otvorio niz novih radnih mjesta. 

Zašto onda Remiza i Jamajka? Zato jer unatoč relativnom neiskustvu na domaćoj autorskoj doku-sceni (prvi film “Pannonian Challenge” s Kristijanom Mrkocijem), Pribačić nipošto nije novakinja u svijetu pokretnofilmskih medija. Tako je kao televizijska reporterka radila deset godina na Novoj TV u matičnoj redakciji Red Carpeta, dok su neke od njezinih reportaža završile i na CNN-u. “Ta iskustva meni su dragocjena s profesionalne, ali i s osobne strane, vlastitog poimanja života, svijesti, tolerancije, razumijevanja svijeta u kojem živim”, govori nam Vedrana prisjećajući se najuzbudljivijih priča koje je uglavnom sama odabirala i istraživala. Bilo je tu svakakvih putešesvija, od intervjua s holivudskim glumcima i ruskim oligarsima, preko svjetskih političara pa sve do somalskih izbjeglica. Uvjeti snimanja su, ističe, često bili gotovo jednako zanimljivi poput sugovornika pa se tako Pribačić prisjeća zaleđivanja kamere u Rusiji na -25 stupnjeva, ali i opasnosti za opremu od pustinjskog pijeska u Iranu na +50.

“Sve te nebrojene situacije čine te odličnim i snalažljivim organizatorom. Jednostavno se moraš snaći jer nemaš nikoga blizu da riješi tvoj problem. Shvatiš da posjeduješ talente koje nisi ni znao da imaš”, ističe redateljica. 

No, kako je njeno iskustvo raslo, tako se povećavala i Vedranina želja za probijanjem ograničene televizijske forme priloga do petnaest minuta. Pribačić je željela raditi na dubljim temama, onima koje osobno smatra važnima. Televizija joj to, iz raznoraznih razloga, nije mogla osigurati, pa je 2013. dala otkaz na stalnom i dobrom plaćenom poslu na Novoj TV u i zacrtala kurs prema nesigurnom svijetu filma. Na temu svojeg zapravo prvog samostalnog, autorskog dokumentarca, naišla je istražujući drugu temu. Razmišljala je filmski obraditi poznatu problematiku Imunološkog zavoda, no od nje je u konačnici odustala zbog kompleksnosti problematike.

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Tvornica je naša!”

Zatim je posve slučajno nabasala na maleni članak na lokalnom portalu, o nekoj tvornici koju su prije desetak godina zauzeli radnici. Izbacili su, pročitala je, loše nove vlasnike na ulicu, organizirali 24-satne straže unutar tvornice te krenuli u štrajk glađu. Ubrzo je nazvala tvornicu, u kojoj ju je dočekao njen budući glavni protagonist, sindikalni povjerenik i predvodnik štrajka Dragutin Varga. “Njihova priča bila mi je spektakularna. Ostavili su me bez daha”, iskrena je Vedrana. Snimanje je trajalo oko dva tjedna, a konačni, završeni, montirani i ispolirani produkt gleda se poput uzbudljivog, društveno bitnog televizijskog trilera. Doduše filma, dojma smo, još uvijek ispod radara šire publike, iako je dokumentarac dosad prikazan već nekoliko puta na HRT-u, nagrađen na Liburnia Film Festivalu od strane publike i žirija, uvršten na listu najboljih dokumentaraca našeg portala itd. 

Za Pribačić nakon “Tvornice!” nema velikog predaha, pa redateljica s koautoricom i producenticom Mirtom Puhlovski već sprema novi dokumentarac, radnog naslova “Veće od Traume”, koji prati grupu žena civilnih žrtava rata u procesu rada na sebi kroz program vaninstitucionalnih i nekonvencionalnih tretmana psihofizičkog osnaživanja. No prije ovog filma – neka mu je sa srećom, ‘ajmo najprije rasvijetiliti pozadinu njenog posljednjeg, još uvijek najaktualnijeg dokumentarca.

Kojim motivima si se rukovodila prilikom preuzimanja priče o tvornici ITAS?

“Prije svega osobnim, aktivističkim. Naravno, smatrala sam i samu temu iznimno zanimljivom. Kao politologinja i novinarka, i teški empat, većinu svog odraslog života proučavam društvena uređenja, načine na koji se homo sapiensi organiziraju, provode zakone, izvršavaju (ne)pravdu, upliću u vlasništvo, privatne živote i tuđe odabire, razvijaju društvena uređenja i odbacuju loše sustave. Sve je to doista fascinantno, kao i cijeli naš planet, Svemir, sva bića… To mi je područje interesa. S druge strane, ista sam kao i svi, u potrazi za vlastitom srećom i ispunjenim životom. A to ovisi i o društvenom uređenju koje me je, eto, dopalo. Ovo je moj način doprinosa zajednici. Nadala sam se da će publika prepoznati ovaj film jer smatram važnom poruku koju nosi. I čini se da je bilo nekih odjeka.

“Primjerice, na Liburnia Film Festivalu dobila sam nagradu publike, uz posebno priznanje žirija. Ti si primijetio film i stavio ga u deset najboljih prošle godine, što mi je izuzetna čast. HRT ga je emitirao već tri puta. Otišao je na nekoliko festivala… Protagonist Dragutin Varga i ja zajedno putujemo po festivalima, sad smo u svibnju pozvani u Berlin na festival Movi(e) Activism, gdje ćemo prikazati film i njemačkim sindikatima. Oni su pak organizirali sastanak s potencijalnim budućim njemačkim klijentima ITAS-a, kako bi im pomogli u poslovanju. Ja ih nisam kontaktirala, već su oni čuli za film i sve organizirali. Zahvalna sam na tome.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Tvornica je naša!”

ITAS spada u rijetke domaće privatizacijske priče sa sretnim završetkom, pogotovo iz kuta radničkog preuzimanja vlasništva tvornice. Zašto je tome tako i po čemu je ivanečka priča bitna i posebna iz rakursa današnjeg hrvatskog društva?

“Sustav se može pobijediti kad su ljudi složni. Mislim da je to najvažnija poruka mojeg dokumentarca. Snaga je i dalje u masi. Inače se politika uglavnom boji svog naroda, no u Hrvatskoj to nije slučaj. Naša politika predano je radila na postavljanju ovisnih ljudi o državnim poslovima i državnim davanjima, poput povlaštenih mirovina itd. S druge strane, imamo vrlo depresivne ljude, izmučene prvo ratom, potom lopovlukom, pa lošim radnim mjestima, društvenom nepravdom i kreditima. Naši političari stoga nisu sluge naroda, nego je situacija obrnuta. Radi se o iznimno opasnim stvarima za dobrobit bilo koje zajednice, pa tako i ove naše. Koliko je meni poznato, ITAS je jedini domaći primjer gdje su se ljudi izborili protiv privatizacijskog lopovluka i za svoja radna mjesta. No da bi u tome uspjeli, trebali su i bili spremni žrtvovati mnogo toga, i zdravlje i obitelj. Tu leži dodatni problem, jer za ovakvu borbu trebaš biti speman ići do kraja, što god on u konačnici predstavljao. Većina naših sugrađana za isto ipak nije spremna. Zbog toga je priča o ivanečkim ITAS-ovcima stvarno rijedak primjer. Žao mi je zbog toga.”

Osim ovog konkretnog ITAS-ovog slučaja, jesi li možda istraživala i neke druge privatizacijske primjere? Kako je izgledao prosječni hrvatsko-privatizacijski modus operandi novih vlasnika?

“Koliko sam proučila, često je išlo na sljedeći način: novi vlasnik nije zainteresiran za nastavak proizvodnje i zadržavanje radnih mjesta, već za brzo prodavanje imovine tvornice. Čak i ako je tvornica uz dobar menadžment imala mogućnosti biti profitabilna. Naime, lakše se i brže na taj način obogatiti, nego se mučiti s poslovanjem tvornice i radnika. A takve nije briga što će biti s tim ljudima i tamošnjom zajednicom. Jer, u Ivancu koji je mali grad, gotovo svatko u obitelji ima nekog zaposlenog u ITAS-u.

“U Hrvatskoj kvalitetni statistički podaci o privatizacijskim poslovima ne postoje ili su nedostatni. Nigdje ne možete naći odgovor koliko je privatizacija bila (ne)uspješna. Presuda gotovo i nema. Naprosto divan, namješten poligon za razne vrste lopovluka. Zbog navedenog, jedini preostali način je istražiti tvrtku po tvrtku. Za tako nešto potrebni su novac, vrijeme, pomoć dodatnih suradnika, logistika… U nekim slučajevima i fizička zaštita za autora. Tu mogućnost imale bi televizije i druge medijske kuće – da nisu zatrle istraživačko novinarstvo. 

Na fotografiji: Dragutin Varga / Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Tvornica je naša!”

“One, međutim, nisu više primarno televizije ili novine, već su postale multinacionalne kompanije. Pogledajte samo vlasništvo pojedinih grupacija koje danas posjeduju većinu medijskog prostora u Hrvatskoj: od dječjih cipelica, ženske kozmetike, odvjetničkih ureda, konzultantskih firmi, do par manjih televizija. Mislite da su takvim vlasnicima bitne vijesti ili novinarski posao? Ili im je ipak bitniji reklamni prostor uz moć posjedovanja medija?

Dario Juričan je, primjerice, kao potpuno nezavisni autor uspio malo zagrebati po Konzumu. No takvih, Konzumovih primjera, imate na stotine. Sve njih odavno su trebala obraditi državna tijela. To je njihova dužnost, plaćeni su za taj posao. No ne radi se ovdje tek o pukoj dužnosti. Gdje je takvom zaposleniku moral, pa nije plaća jedini razlog djelovanja! Obrazovan si i zaposlen u nadležnoj instituciji koja može procesuirati takva kaznena djela, a ti ipak odlučuješ pognuti glavu? Vjerojatno bi mnogi od njih željeli i imali što za reći, no znamo kako funkcionira naše pravosuđe. Zviždači često nastradaju, dok se korumpirani pojedinci često izvuku bez težih posljedica, uz neki društveno korisni rad. Sve to ako nekim čudom predmet ne ode u zastaru ili optužnica ne padne zbog proceduralne greške. Ista pravila, naravno, ne vrijede za sve, pa se običnog građanina ekspresno kažnjava zbog sitnih prekršaja poput puštanja psa bez lajne. Tko bi i zašto onda trebao progovoriti u takvim uvjetima? ITAS-ovci nisu pognuli glavu i, evo, imaju svoju tvornicu. Razumijem zašto oni spadaju među rijetke primjere. Ne sviđa mi se, ali razumijem.”

ITAS-ov slučaj dobio je svoj epilog i na sudu?

“Bivši vlasnici osuđeni su za privatizacijski kriminal – od četvero optuženih troje je dobilo po četiri godine zatvora. U pitanju je prvostupanjska presuda na varaždinskom sudu koja se dogodila baš u vrijeme snimanja. ITAS zasad posluje s prosječnom plaćom oko četiri tisuće kuna, zaposlili su trinaest mladih inženjera iz okolice Ivanca te osamdeset mladih ljudi u zadnjih pet godina.”

S kojim si se većim problemima susretala za vrijeme snimanja filma?

“Što se tiče tvornice i njezinih radnika, primili su me otvorenih ruku i srca. Dupustili su mi da snimam bilo kada, bilo što, bilo koga i bilo gdje. Mislim da to mogu dopustiti samo iskreni ljudi koji sto posto stoje iza svog djela te nemaju što skrivati. I dalje se družim s njima, posljednji puta za vrijeme ITAS-ovog domjenka. (smijeh)

“Problemi su više bili osobne prirode – muka hoću li složiti film na ovaj ili onaj način, s obzirom na ograničene resurse i točno određeno trajanje od strane HRT-a. Onda je tu bilo i vlastito neiskustvo, ipak se radilo o mojem prvom autorskom filmu. Pitala sam se trebam li ići na detaljnije opise lopovluka ili se koncentrirati na osjećaje i borbu samih radnika. Uz pomoć odlične montažerke Eme Carić, odlučila sam na kraju staviti naglasak na ovo potonje. O samom sistemu pretvorbe i privatizacije, načinu otkupa tvornice i sadašnjeg poslovnog sistema možda snimim još pokoji film u budućnosti.”

Foto: Kadar iz dokumentarnog filma “Tvornica je naša!”

Dojam je da mediji, barem oni veći, nisu bili zainteresirani za ovu priču. Zašto? Jedna od uloga dokumentarista upravo je takve, društveno angažirane priče progurati do zainteresirane javnosti. No, onda opet dolazimo do domaćeg apsurda gdje se važni i potrebni dokumentarci, osim na festivalima i pokojem opskurnijem TV terminu, praktički nemaju gdje ni pogledati? 

“Doista ne znam što je svakom od Velikih urednika u glavi. Lokalni mediji poput Varaždinskog lista i Varaždinske televizije detaljno su pratili događaja u ITAS-u. Nacionalni nisu obratili toliko puno pažnje. Zašto je tome tako, ne znam. Možda su smatrali da se radi o lokalnoj priči, nevažnoj za širu zajednicu. Možda se nisu slagali sa zauzimanjem (tada) tuđeg vlasništva, što su radnici objektivno i učinili. Možda su urednici mislili da će ih netko optužiti za obrađivanje komunističkih tema – i sama sam često slušala slične primjedbe na svoj račun. Oni koji se boje povratka u komunizam zbog ITAS-ovog primjera, trebaju samo malo skrenuti pogled prema Zapadu, gdje je ovakav sistem poslovanja već dugo prisutan u tamošnjim ekonomijama.

“Što se tiče dijela pitanja oko producentskih prava: mala smo zemlja, s nedovoljno publike koja želi ozbiljnije sadržaje. Problem je i AV industrija. Kako će producent ili autor zarađivati za život bez autorskih prava od umjetničkog djela? Ako pokloni film, od čega će živjeti? Osobno, ne mogu raditi deset sati dnevno na društveno angažiranom filmu i isto toliko na drugom poslu kako bih zaradila za hranu i režije. Stoga i ja imam pravo na svoj honorar. Isto onda treba i producent, i TV kuća.. Niz se nastavlja. Iskreno, ne znam kako izaći iz tog kruga manje dostupnog sadržaja.”

Zašto takve filmove viđamo uglavnom na festivalima?

“Osnovni je razlog manja gledanost takvih sadržaja od showbiz magazina ili turskih serija. Kod privatnih televizija borba za gledanost koja nosi reklamni novac, još je izraženija. Opet, uvjerena sam da bi naša publika znala prepoznati kvalitetniji sadržaj. Kod nas je zapravo stvar u prosječnosti, površnosti trenutnog medijskog menadžmenta. Prije se radi o tome, a ne o nedostatku publike. Da budemo sto posto točni, upravo je HRT prepoznao ovaj scenarij na natječaju, emitiravši film već tri puta. Tako da takav sadržaj ipak nađe put do televizije.”

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here