Poljskoj redateljici, 31-godišnjoj Marti Prus pripala je čast otvoriti nedavno okončani 14. ZagrebDox, svojim dugometražnim doku-debijem “Preko svih granica” / “Over the Limit” (2017). Simpatična Marta studirala je povijest umjetnosti na Sveučilištu u Varšavi, a diplomirala dokumentaristiku na Filmskoj školi Wajda te režiju na Filmskoj školi Łódź. Prijašnji kratkometražni filmovi (“Vakha and Magomed”, “Eighteenth Birthday”) ove talentirane mlade autorice već su osvajali niz nagrada na svjetskim festivalima. U domovini je, pak, između ostaloga primila i nagradu za najperspektivnijeg filmaša/filmašicu (Nagrada Wiesław Nowicki).
Prus je, kako sama kaže, od malenih nogu zaljubljena u Sedmu umjetnost, redovito pohodivši kino od svoje dvanaeste godine. U srednjoj školi maštala je o bavljenju režijom, sve do ulaska u Filmsku školu Wajda kad se plaha maštarija pretvorila u stvarnost. Kako se kao dijete, od sedme do dvanaeste godine bavila gimnastikom, znala je, ističe, da će jednog dana snimiti film o ritmičkoj gimnastici. Za vrijeme studija u Łódźu, kao diplomski rad izabrala je upravo tu temu, no do konačnog proizvoda – fascinantnog insajderskog uvida u inače zatvoreni svijet vrhunske ruske gimnastike – trebalo je proći nekoliko godina. Što zbog upornog nagovaranja za dozvolu snimanja kod izbornice ruske gimnastičke reprezentacije i predsjednice Ruske federacije za ritmičku gimnastiku, Irine Viner-Usmanove; što zbog specifičnih okolnosti snimanja pomalo vojničkih priprema Margarite Rite Mamun za Olimpijske igre u Riju; što zbog nemilosrdnog projektnog pitchanja diljem svijeta, uključujući i naš ZagrebDox na kojem je njemački producent Hans Robert Eisenhauer među prvima “Preko svih granica” širom otvorio vrata međunarodnog networkinga.
Fast forward u 2018. – film je u međuvremenu doživio svjetsku premijeru na IDFA-i, par mjeseci kasnije otvorio ZagrebDox, na istome osvojio Mali pečat za najbolji film autora/ice do 35 godina… Zasluženo? Posve!
Dobili ste rijedak, behind the scenes pristup pripremama ruskih sportaša, k tome onih vrhunskih, zlatne olimpijske kvalitete. Do njega, pretpostavljam, nije bilo jednostavno doći?
Istina, bilo je izazovno dobiti takav pristup. Ruske gimnastičarke treniraju u zatvorenom trening-centru u Novogorsku. Ne možete ići tamo bez dozvole. Izazov je predstavljao i dolazak do Irine Viner-Usmanove. Prateći gimnastička natjecanja, razgovarala sam s njom u pet različitih navrata, od Moskve, Beča, Izmira, Pariza… Molila sam je da mi dopusti snimanje ovog filma. Morate znati da je njoj ovaj sport iznimno važan, pa se bojala da će prisustvo kamere poremetiti sam trenažni proces.
Jesu li trenerice Irina Viner-Uamanova i Amina Zaripova imale zamjerki nakon gledanja završne verzije dokumentarca? Poveći je ipak ovdje broj scena u kojem svoje nezadovoljstvo naspram mlade sportašice iskazuju na iznimno oštar verbalni, neki bi rekli i ponižavajući način.
Zanimljivo – nisu. Svim trima glavnim protagonisticama obećala sam pustiti film prije svjetske premijere, što sam kasnije i napravila. Irina Viner-Usmanova u početku je bila poprilično ljuta količinom psovki i ružnih riječi u dokumentarcu. No, onda je pogledala cijeli film i iz njenih reakcija dalo se iščitati zadovoljstvo viđenim. Na kraju je čak rekla da bi ga trebalo prikazati na ruskoj televiziju, uz veliku premijeru u Moskvi itd. Sve to znači da joj se film svidio. Ruska verzija dokumentarca ide u verziji bez psovki, taj dio bit će utišan.
Mnogi autori često imaju etičke dvojbe snimajući određene scene svojih dokumentaraca. S obzirom na poveću količinu verbalnog nasilja u filmu, jeste li za vrijeme snimanja imali potrebu za gašenjem kamere, intervenirati – pomoći mladoj gimnastičarki?
U ovom konkretnom slučaju nisam. Rita je iznimno jaka osoba, svjesna zbivanja oko sebe. Takav način utjecaja ili redateljske pomoći njoj nije bio potreban. Ona je sportska zvijezda u Rusiji. Zna što takve stvari nose sa sobom i što treba napraviti. Uspjela se isključiti i ne fokusirati na negativne stvari. Svaki put kad sam je pitala kako se osjeća, uzvraćala bi: ‘Dobro sam, zašto pitaš?’ Nama koji gledamo film, te scene su možda šokantne. Riti je to predstavljalo normalnu svakodnevicu jer gimnastiku trenira od sedme godine.
Možda ste istraživali odnos trenera u Istočnoj Europi i Kini primjerice, prema svojim sportskim pulenima? Koliko se on razlikuje od pristupa Zapadnih Europljana i Amerikanaca?
Nisam istraživala, ali snimajući ovaj film puno sam putovala tim zemljama. Vidjela sam da, recimo, u Bugarskoj, Bjelorusiji i posebice Ukrajini imaju sličan, strog odnos trenera prema sportašima. Nakon projekcija prilazili su mi ljudi govoreći o takvim iskustvima i s glazbenim učiteljima te učiteljima baleta u Rusiji. Radi se, znači, o konkretnom mentalitetu. Za razliku od Zapadne Europe, u Rusiji ovaj film gledaju drugačije, tretirajući ponašanje trenerica kao nešto normalno.
Vaša glavna protagonistica zadržala je ljudskost i toplinu unatoč ponižavajućem verbalnom tornadu od strane dviju trenerica…
Rita je slična meni, jer se nije željela svađati. Znala je da će se trenerice derati na nju, no smatrala je kako je to isključivo njihov problem. Njezin je bio bavljenje samom sobom, fokusiranje na trening i postavljene ciljeve. Kad je trening završio, taj fokus prebacivala bi na svojeg dečka i obitelj. Sve događaje iz dvorane tamo je i ostavila.
Svoju sportsku karijeru Rita je ipak prekinula, s koliko, 22-23 godine? Svi ovi fizički i mentalni napori vjerojatno su ipak ostavili nekog traga…
Naravno, ostavilo je posljedice, možda i traume. Morate isto tako znati da je ona osvajačica zlatne medalje, ruska zvijezda. Sada, za vrijeme Olimpijskih igara u Pjongčangu, Rita je Južnu Koreju posjetila u statusu posebne gošće. Zahvalna je zbog privilegija i pogodnosti koje joj je gimnastika priuštila. S druge strane, sretna je i zbog završetka tog dijela života i više se ne želi sjećati loših trenutaka.