Split nije tek grad blagajnika i skladištara. Pita se o takvima stvarima, valjda, i pametnih umjetničkih, pa božesačivaj i – filmskih glava. Poput Josipa Lukića (“Minjonja njanjonja”, 2015.) koji je svježe zakoračio u svoje tridesete kad je kao brucoš prije par godina prošao kroz ulazna vrata Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Nije Lukić u svojoj kratkoj redateljskoj karijeri snimao previše službenih dokumentaraca, evo do ovog, prvog pravog, koji se pika, jučer svjetski-premijerno pogurnutog u sklopu popratnog programa 14. ZagrebDoxa, ADU Doxa. U posljednjih nekoliko godina Akademijom pušu neki novi vjetrovi, koji daju potrebni svježi zamah domaćoj dokumentarističkoj industriji. Srednjometražna “Majči” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu / Blank; 2018.) ovog splitskog autora, nastalog unutar ADU-ovog kolegija filmske režije (Portretni dokumentarni film), nije iznimka u tom nadirućem plesu novih redateljskih snaga, dapače.
Portret koga-čega, sebe-se, obitelji, pa eto i dvoplanski, prošireno-američki, razgovorni, nije naročito revolucionarna premisa dobrog posla u kinu. Pa ipak, plan na kvadrat dobro je izgurala Sanja Šamanović u relativno svježem “Nasljeđu” (Mitropa, 2016.). Ništa lošiji nije ni Lukić, koji u “Majči” također egzorcira duhove prošlosti, također s vlastitom majkom, ali na nedvojbeno tvrđi, hoodovski no prisoners način. Što je ovdje onda toliko zanimljivo? Još jedan no-budget hrvatski doks u kojem protagonisti nešto pričaju a ptice sekundiraju na književnom infinitivu? Molim Vas, gospodine, zaista ne! Jer, već od samog početka i redateljevog pitanja majci “Kad si se zadnji put seksala?”, svjesni smo da pred nama leži nešto drugačije, pomaknutije; ako već ne revolucionarno promišljanje dokumentaristike, onda barem preskakanje obližnjih kvadranata filmskog prikaza najbližih obiteljskih odnosa.
Da je lako, ne bi se život zvao, no protagonisti do svojevrsne katarze dolaze prirodno, spontano, intuitivno; s pregršt vica, autoironije i što je najvažnije – bez ogorčenosti.
Ono što bi većinu hrvatskih majki asociralo na šećernu vodu i tahikardiju, Lukićeva roditeljka odrađuje kao da je u pitanju razgovor o najnovijem Kauflandovom popustu. Pitanje o latentnoj homoseksualnosti Lukićevog djeda (“Želio je doznati koliko su dečki obdareni pa ih je zato dirao dolje”) – check; pitanje o ulasku u klimakterij – check; pitanje o orgazmu – check. I dok to, ovako na virtualnom papiru, izgleda kao loš uvod u nizozemski pornić ili stvarno naprednu osnovnoškolsku knjigu iz biologije – što vam draže, “Majči” je poetikom i nagovještajem slane splitske mañane, bliži Poljaku, recimo, nego izložnoj dekadenciji amsterdamske crvene četvrti.
Nesvakidašnji razgovor kulminira tako mučnim uprizorenjem epizode obiteljskog nasilja, fiktivnog vezivanja i klečanja ispred zidića/radijatora iz stvarne priče. No da je lako, ne bi se život zvao. Ipak, protagonisti do svojevrsne katarze dolaze prirodno, spontano, intuitivno; s pregršt vica, autoironije i što je najvažnije – bez ogorčenosti. Autorova majka Dragica u međuvremenu se rastala od nasilnog muža i nastavila s mirnijim životom. Splitsko stanje pomračenog uma s nešto sretnijim epilogom, u kojem glavna junakinja ne pristaje na dodijeljenu ulogu žrtve. Ulični feminizam prije službenog ratificiranog, enciklopedijskog, mainstream ukoričenja. Brz um, toplo srce, i vraški dobar film. “Majči”.