Integralni dio svake kinematografije

Maša Drndić i Sanja Marjanović, selektorice 4. Međunarodnog studentskog filmskog festivala STIFF, smatrale su nužnim naglasiti distinkciju između tzv. amaterskih filmova i onih koje obuhvaća kategorija studentskog filma. Iako navedeno razlikovanje ne govori ništa o estetskom opredjeljenju ili drugim kvalitativnim odlikama filma, ono podupire u široj javnosti uvriježeni podcjenjivački odnos prema amaterizmu. Pripadnost istoj kulturnoj sredini profesijsko i neprofesijsko stvaralaštvo dovodi u nužni suodnos, pri čemu su neizbježni utjecaji i sukobljavanje poetika. Zbog činjenice da u tzv. amaterskim krugovima ravnopravno participiraju filmaši različitih provenijencija, kao i uloge koju su u karijerama profesionalaca imali kinoklubovi (tradicionalna okupljališta amatera), sam je pojam ipak izgubio pejorativnu konotaciju. Dok se amaterski film pokazao blizak eksperimentu i stvaralaštvu neopterećenom vanfilmskim relacijama poput uvjeta financijera, studentski film, koliko god da dijelio neke od ovih odlika, ostaje dio (obrazovnog) sistema, nužno participirajući u ideologijama i poetikama dominantne kinematografije, nasuprot onoj nezavisnoj ili alternativnoj.

Odnos društva prema kinematografiji direktno se reflektira na studentski film, kao jednu od njenih sastavnica. Iako se ulaganje u tu domenu razlikuje ovisno o percepciji društvenih prioriteta, studentski film već samom intencijom okruženja u kojem nastaje, podrazumijeva dosezanje profesionalnih standarda. A da se današnja studentska produkcija na tematskom i izvedbenom planu podudara s etabliranim stvaralaštvom, dokazuje dokumentarna konkurencija STIFF-a, festivala koji se ove godine po četvrti puta održao u Rijeci (Art-kino Croatia, 19. – 22.10.). Do koje je mjera ta ista studentska produkcija polemična spram srednje struje i uopće otvorena prema novim filmskim tendencijama, ostaje, naravno, prosuđivati na pojedinačnim primjerima.

Programski koncept 4. STIFF-a nastojao je kroz tematske blokove obuhvatiti relevantne filmove društvene, manjinske ili ljudskopravaške problematike. Očita fokusiranost festivalskih ostvarenja na recentne problemske sklopove donekle je prikrila manjak autorske originalnosti, kao kompenzaciju ipak ponudivši visoku produkcijsku razinu u pristupu i obradi ovogodišnjih tema. Migracije kao fundamentalno pitanje zapadnih politika i dalje su relevantna tema, no njeno se oblikovanje – barem sudeći prema odabranim filmovima dokumentarnog programa – ne odmiče od uspostavljenih obrazaca, niti nudi novu kontekstualizaciju uslijed protoka vremena. S druge strane, opservacijski pristup u otkrivanju udaljenih kultura, još uvijek je, pokazalo se, najpotentnija dokumentaristička metoda (i) STIFF-ovih mladih filmaša. Osim globalnih tema, dokumentarni filmovi prikazani prošloga tjedna u Rijeci, orijentirali su se na društvene anomalije – Nijemac Manuel Rees, primjerice, u filmu “Sabinina sobica” / “Sabine’s Nursery” (2016), bavi se bizarnim trendom odraslih ljudi koji se igraju lutkama – ili tabu teme poput seksualnosti osoba s mentalnim teškoćama. Pimjetan je bio izostanak intimistički orijentiranih filmova, pa čak ni dokumentarac Slovakinje Barbore Sliepkove, “O mojoj sestri” / “About My Sister” / “O sestre” (2016), koji naslovom upućuje na blizak odnos redateljice i protagonistkinje, ne inzistira na pukoj emotivnosti kao provodnoj liniji.

U smislu filmski osviještenog kreiranja slike kao spleta autorskog doživljaja i autentičnog prizora, najrazrađenije ostvarenje ovogodišnjeg STIFF-a jest “Broj jedan” / “NO’I” (2016. | ★★★★ i 1/2) Belgijke Aline Magrez. Suptilan prikaz ulice neimenovanog grada Indokine, poigravanjem linijama, zvukom i slikom, manifestira prodor mehanizacije u samu srž zajednice. Infrastruktura koja potpuno determinira život, transponira se u filmski pogled; kamera vožnjom slijedi trag tračnica, unoseći perspektivu iz koje su stanovnici najčešće i promatrani, vlaka u pokretu. Vlak, istovremeno realan i odsutan, personifikacija je prijeteće, ali i spasonosne sile kojoj zajednica gravitira. Naknadno nasnimljen zvuk industrijaliziranu atmosferu potencira, evocirajući svu grotesku nedovršene industrijalizacije Istoka. Tematski srodan, “Blizu Zemlji” / “Close to Earth” (2016. | ★★★★) Singapurke Shammini G., jasno se pozicionira uz ženske protagonistkinje, stanovnice vijetnamskog sela, razotkrivajući niz zlostavljačkih praksi partnera kojima su podvrgavane. Kombinacijom dužih objektivnih kadrova i intervjuiranih protagonistkinja, postiže se ravnoteža prikaza i nadvladavanje uspostavljene distance. Kadrovima poljskih radova i fotografijom, film na trenutke asocira na “Taang” (2016) Wanga Binga, upućujući na bliskost senzibiliteta. On se pak očituje u brizi za portretirane, koji pogledu gledatelja bivaju izložene do one mjere koliko to podcrtavanje problema zahtijeva.

Pobjednički dokumentarni film 4. STIFF-a, “Valentina” (2016. | ★★★★ i 1/2) Nijemca Maximiliana Feldmanna, uspješno izbjegava zamku često prisutne negativne fascinacije romskom kulturom, kao i zadovoljenje voajerističkih pretenzija ili pak naknadne egzotizacije. Pritom efektna završna scena razrješava dotad nejasnu motivaciju protagonista na pristanak snimanja. I dok će obitelj u činu filmske dokumentarcije vidjeti potencijalnu zaradu, djevojčica u središtu priče – Valentina, dječjom naivnošću razbija napetost i ujednačuje ton filma. Izbjegavanjem moralizatorske pozicije ili podilaženja očekivanjima, Feldmann u svome filmu bez prevelikih kompromisa uspješno prodire u autentičnost prikazanoga. Propitivanjem predrasuda prema romskoj populaciji zaokuplja se i dokumentarac “Romi” / “Gypsy” (2016. | ★★★ i 1/2) britanske redateljice Carmen Baltzar. Zbog jednostavne filmske strukture u formi intervjua, konačni efekt bi izostao, da sama redateljica nije Romkinja, čime se direktno suprotstavlja kulturološki neprestano klijajućim stereotipima.

Budući da je neproduktivno program promatrati izvan konteksta ciljanog propitivanja neuralgičnih društvenih točaka, manje zanimljivi radovi u sklopu ovogodišnjeg STIFF-a mogli su poslužiti za poticanje javne diskusije. Tom bismo krugu mogli pridružiti filmove nastale u vrijeme migrantske krize, koji i dalje čine kvantitativno nezanemariv udio svakog recentnog festivala. Andreas Muggli u švicarskom filmu “Ušće Eufrata i Save” / “Where Euphrates and Sava Flow Together” (2016. | ★★★) bilježi balkansku migrantsku rutu, dok je irački dokumentarac “Bez kruha” / “Bread Is Gone” (2017. | ★★ i 1/2) Sorana Qurbanija, crtica u jednom kadru iz života u izbjegličkom kampu. “Ušće Eufrata i Save” gotovo da nam, povremenim fokusom kamere na pojedince ili kadrove prirode meditativnog karaktera, podmeće lirski ton. Problem je u činjenici da je u većini slučajeva suštinski i kompozicijski riječ o dokumentarnoj reportaži, koja nepotrebno proizvodi efekt autorski obilježenog ostvarenja. Aktivno uključivanje djece u rad na filmu bitan je razlikovni moment aktivističkog filma “Champions” (2016. | ★★★) Nijemice Anastasije Bräuniger, koji svoju poruku prenosi kroz inkluziju te poticanje dječje socijalizacije i kreativnosti. Poljski dokumentarac “Obrazovanje” / “Education” / “Nauka” (2016. | ★★★) Emi Buchwald dinamičnom izmjenom kadrova propituje dječja iskustva učenja kroz pjesmu Juliana Tuwima. Intencija filma, međutim, ostaje nejasna, odnosno je li cilj bio propitivanje obrazovnog okružja, razlika uvjetovanih širim društvenim kontekstom ili naprosto bilježenje jednog čina odrastanja.

Ekonomska migracija u Europi prisutna je desetljećima, a latentni konflikt Istoka i Zapada, otkriva se kroz tretman radnika i permanentno prisutne diskriminacije. “Svijet u kojem živimo” / “The World Around Us: Wandering Workers In Germany” (2016. | ★★★) njemačkih autorica Hanne Fischer, Sofiie Melnyk i Nine Prange donosi tri paralelna iskustva radnika podrijetlom iz Istočne Europe. Međutim, zbog neostvarivanja konciznosti koja bi na sebe vezala značenje, kratki format se pokazao nezahvalnim za izlaganje kompleksne problematike. Animacija u prikrivanju identiteta protagonista uobičajeni je postupak, stoga se teško može pripisati autorski obilježenom izričaju.

“Luiza” (2017. | ★★★) Brazilca Caia Baúa, “Daniel” (2016. | ★★★) Poljakinje Anastazje Dabrowske i već spomenuti slovački dokumentarac “O mojoj sestri” (★★★), obrađuju svjetove osoba kojima specifične, mentalne teškoće otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Iako neinventivni formom koja se iscrpljuje u dokumentiranju uobičajenih radnji protagonista, redom ih obilježava izbjegavanje paternalističkog pristupa i inzistiranje na ravnopravnom odnosu, čime dostojanstvo protagonista biva potpuno očuvano. U slučaju Luize, tretiranje seksualnosti kao bitnog aspekta života osobe s poteškoćama, predstavlja potreban pomak u senzibiliziranju javnosti, prema normalizaciji našeg pristupa naspram osoba izvan uobičajenih normativnih kalupa.

Osim hrvatske redateljice Nikice Zdunić, čiji nepretenciozni film “Žene žene žene” (Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, 2016. | ★★★ i 1/2), izmjeničnim kadrovima žena u frizeraju upotpunjava crtice iz života generacijski udaljenih pojedinaca, kinematografije najbližeg susjedstva predstavljene su filmovima Sare Radušinović (“Izgubljeni grad”, 2016. | BiH | ★★) i Antonina Blanca (“Trg Blaha Luiza” / “Blaha Lujza Square”, 2016. | Mađarska | ★★★). “Izgubljeni grad” kolektivnu traumu prevodi u reminiscenciju naizgled bolje prošlosti, čime potiskuje sav eventualni potencijal nerazriješenih političko-društvenih pitanja. Liričnost koja se nastoji proizvesti vizualnom razradom naracije glavne protagonistice koja se prisjeća odrastanja i napuštanja rodnog Osijeka, na obje razine zapada u površnost. “Trg Blaha Luiza” s druge strane traga za slučajnim senzacijama javnog prostora – Mađarskog nacionalnog kazališta koje više ne postoji – no riječ je o idejno potrošenoj formi koja neuspješno tendira univerzalnosti.

Već na temelju viđenog, Međunarodni festival studentskog filma STIFF potvrđuje tezu da je studentski film ravnopravan dionik filmskog stvaralaštva koji reflektira njegove šire tendencije, od autorski obilježenih ostvarenja, pa sve do filmova formom i temom bližih suvremenoj industriji zabave; na razmeđu kontroverze i eksploatacije, poput “Sabinine sobice” (★★) Manuela Reesa. Kao dio specifične kinematografije, studentski film dijeli njene uvjete proizvodnje, nastavlja tradicije i polemizira, učvršćujući vlastito mjesto unutar suvremenog stvaralaštva. Autori će pritom biti suočeni s kontrastiranim zahtjevima, ne bi li u pozicioniranju spram dominante i alternativnih strujanja iznašli vlastiti izraz.