Nastanak kratkometražnog dokumentarnog filma “Dragi susjedi” (2017) Nebojše Slijepčevića u produkciji HRT-a i međunarodnoj koprodukciji Europske radiodifuzijske unije (European Broadcasting Union – EBU), pružio je vrijednu filmsku priliku za predstavljanje teme suživota Hrvata – u ovom slučaju Zagrepčana – i izbjeglica, pojedinaca silom prilika zateknutih unutar granica Lijepe naše. Tema koju Slijepčević obrađuje u svom dokumentarcu važna je za snalaženje u svijetu svakodnevnih tenzija, kao i za kritičko razumijevanje medija, zagađenih senzacionalističkim naslovima o napadima stranih državljana na žene u centru Zagreba – sve pod zajedničkim nazivnikom “Strah se širi Zagrebom”. U situaciji u kojoj se strah od stranaca prokazuje kao opravdan, a incidenti zasjenjuju svaki pokušaj integracije, raste i potreba za pronalaženjem zajedničkog jezika između sugrađana. Uostalom, dobrosusjedski odnosi su tabu tema od pamtivijeka.
Pred Slijepčevićevom kamerom u “Dragim susjedima” – naši susjedi otvoreno iznose vlastite stavove i iskustva s novim sugrađanima (“oni”, “crnci”, “vjerojatno Sirijci”). S lakoćom dijeleći svoje strahove i nepovjerenje, njihovi iskazi ponekad nalikuju pornografiji duše, izljevima uobičajene ulične, nesvjesne ksenofobije. Kod gledatelja to izaziva prijenos nelagode (fremdschämen), a taj intenzivan doživljaj banalnosti stereotipa i glasina o pridošlicama isprepliće se s prizorima hladnog i neprivlačnog doma – zagrebačkog kvarta u zimskom izdanju.
“Dragi susjedi” ne bježe od duboko ukorijenjenih ograda između nepovjerljivih domaćina i novih susjeda, koji u ovom konkretnom slučaju žive pod krovom zajedničke zgrade. Razdvajajući prizore intervjuiranih hrvatskih domaćina i skromnih iskustava izbjeglica, Slijepčević prikazuje dvije dimenzije, dva svijeta koja bez doticaja egzistiraju na istom terenu. Prvi je obavijen subjektivnim, predvidljivim stereotipnim nemirom domaćina pred pridošlicama: “Ne znaš tko su, šta su, zašto su…“; “Neće se ponuditi ni da pometu snijeg”. Svoje stavove o njima – naši zatim lakonski umanjuju kao tek mušice u glavi, no na predrasudnom pladnju nalaze se i realni strahovi za svoju djecu ženskog spola. Drugu dimenziju čini iskustvo izbjeglica, u prvom planu državljanina Mauricijusa koji u Zagrebu živi već tri godine. Ubrzo uviđamo da komunikacija između susjeda zapravo i ne postoji, a s obzirom na oskudna iskustva suživota, hrvatskim domaćinima i njihovim međunarodnim susjedima zajednička je tek ljubav prema novoj i po svemu neobičnoj balkanskoj zemlji. U ovoj egzistencijalnoj stupici narodna mudrost postaje lakrdija, pa tako jedan od protagonista uspoređuje izbjeglice s našim gastarbajterima koji su se, navodi, itekako uklopili u tuđu kulturu, dok “ovi neće tako lako”. Autor i u tim trenucima ostaje dosljedan poetici promatračke dokumentarističke metode, ne intervenirajući u stavove protagonista i prepuštajući gledatelju vlastite zaključke o diskutabilnosti sličnih tvrdnja.
“Dragi susjedi” u filmografiji Nebojše Slijepčevića zauzima mjesto ozbiljnijeg pokušaja provokacije kolektivnih stavova i emocija.
“Dragi susjedi” u početku inzistiraju na izgradnji osjećaja o nemogućnosti integracije izbjeglica, prije svega zbog nepremostivih iracionalno-banalnih kočnica u komunikaciji između domaćina i pridošlica. Razrješenje tog problema čini se nemogućim, čak i ondje gdje postoji svijest o vlastitim predrasudama. Završetak filma, međutim, ipak donosi olakšanje jer i jednu i drugu stranu konačno dovodi za početni stol zajedničke verbalne komunikacije. Ona, uz dozu srama i humora, postaje mogućom zahvaljujući djevojci jednog od azilanata, uslijed čišćenja stubišta zajedničke zgrade.
Jasno, optimizam i pomirbeni ton na kraju filma odraz je (i) finih Slijepčevićevih režijskih manira, koji kao filmski autor mnogo ulaže u izgradnju vlastite poetike. U njegovom najpoznatijem dokumentarnom ostvarenju “Gangster te voli” (Restart, 2013.), riječ je također o promatračkom pristupu bez redateljske intervencije, dosta krutom odnosu kamere prema protagonistima koji mu srdačno otkrivaju svoju subjektivnu stranu, simpatičan košmar osjećaja i stavova. Oba spomenuta filma pojednostavljuju ljudske odnose do banalnosti – suštom suprotnosti doživljaja stvarnog svijeta od strane gledatelja, kao poprištem nerazrješivih nesporazuma. Jedan od glavnih problema sličnih autorskih pristupa, stvaralačkog koncepta kojeg Slijepčević opisuje kao “dolazak dokumentarista”, susret je s ljudima koji jedva čekaju kontakt s kamerom, bilo da se radi o imotskoj bračnoj satiri, ili skučenoj duši velebnog Zagreba. Sve u svemu, “Dragi susjedi” u filmografiji Nebojše Slijepčevića zauzima mjesto ozbiljnijeg pokušaja provokacije kolektivnih stavova i emocija.
